Onima koji ne vjeruju u koronu…

Onima koji ne vjeruju u koronu…

Fenomen korona virusa je svakako tema o kojoj se dosta govori i, rekli bismo, što se više govori sve je veća nepoznanica. Razlog je zasigurno u tome što o virusu koji je planetarno prisutan govore najviše oni koji o njemu najmanje znaju.  Ipak, jedan pogled posebno zaslužuje pažnju: veliki broj ljudi koji o virusu govore na način da “u njega ne vjeruju”. I to dolazi od onih koji se predstavljaju kao vjernici i crkveni ljudi. Da li je takav stav ispravan?

Svojevremno je izazvalo veliku polemiku u crkvenim krugovima pitanje samog pričešća, odnosno da li se pričešćivanjem može prenijeti virus. Debata se raširila s neviđenim mjerama uslijed širenja korona virusa koje prisiljavaju vjerske zajednice širom svijeta da privremeno promijene neke tradicionalne prakse. Te prakse uključuju održavanje velikih molitvenih skupova, zagrljaje drugih vjernika na crkvenim službama u znak mirboženja, ljubljenje krsta i ikona ili učestvovanje u vjerskoj službi poput uzimanja svetog pričešća. Ne ulazeći u samu ovu debatu, treba reći  da su mnoge pomjesne crkve prihvatile mjere čiji je cilj zaštita vjernika od zaraze ili širenja korona virusa.

Ipak, još uvijek se mogu čuti brojni vjernici koji kažu: “Ja ne vjerujem u koronu!” Oni bi svakako trebali znati, ako su vjerujući, da je vjera prije svega lični odnos, odnosno da je hrišćanska vjera u konkretnu ličnost Gospoda našeg Isusa Hrista. Virus je fenomen u koji ne možemo vjerovati ili ne vjerovati i takav stav je više paganski, nego hrišćanski, vjerovatno motivisan potrebom pomodnog dokazivanja sopstvene vjere.

Kada govorimo o fenomenu korone, u najmanju ruku bi trebalo imati dvije važne činjenice, posebno za hrišćane: (1) zaštita i mjere prevencije od virusa je kulturološko pitanje, dakle stvar elementarne kulture i (2) štiteći sebe, štitimo i druge od sebe, što je univerzalan hrišćanski stav.

Kulturološki aspekt je pitanje naše otvorenosti za jedan opšteprihvaćeni kodeks ponašanja koji odražava naše zajedništvo, odnosno naš zajednički odnos prema vrijednostima i standardima civilizivanog i emancipovanog ponašanja. Drugi fakat je ključni hrišćanski etos koji proizilazi iz odgovornosti za drugog, dakle odnos prema bližnjem. Da drugoga štitimo od sebe je najdublja hrišćanska poruka, bez koje nije moguć ni odnos prema Bogu, odnosno vjera.

Dakle, bez velikih ambicija da ulazimo u niz polemičkih pitanja vezano za virus, stav da jedan hrišćanin ne vjeruje u koronu je duboko nehrišćanski i nije dokaz nikakve vjere, naprotiv. Zato je dobronamjerna poruka takvima da bi preispitivanje jednog takvog stava bila sigurno dobra i za naše tjelesno i duhovno zdravlje.

To ne isključuje slobodu da učestvujemo u brojnim zdravstvenim, sociološkim, pa i teološkim diskursima zaraze, jer se možemo složiti sa činjenicom da je riječ o jednom fenomenu čije krajnje i brojne konskvence još uvijek nije moguće sagledati. Jedino što jeste sigurno je da ćemo još neko vrijeme da živimo sa koronom, pri čemu negiranje njenog prisustva i posljedica koje ima nikako neće riješiti problem.

Ili da poslušamo šta je rekao jedan od najvećih pravoslavnih teologa Jovan Ziziulas na pitanje o opasnosti virusa i našem odnosu prema njemu:

“Treba da spriječavamo širenje zaraze, jer je ogromna opasnost prenošenja virusa … Kada god nešto nije naš izbor nego nužnost koja dolazi spolja tada činimo ono što se zove snishođenje ili ikonomija. Mnogo toga u praksi nije sasvim ispravno, ali pošto ne može da važi ono što je ispravno, tada ga prihvatamo samo ikonomijski. I ovdje danas imamo upravo to: ikonomišemo stvarima da bismo se suočili sa jednim ozbiljnim problemom. To posmatram kao jednu mjeru ikonomije.”

ISTOK

CATEGORIES
Share This

COMMENTS