Neka ti je srećno i blagosloveno Miko, druže moj.

Neka ti je srećno i blagosloveno Miko, druže moj.

-Ajde Davore pobogu, pa Miko te čeka već pola sata, kaže da danas dolazi Živanović, ako ne uzmete potpise neće vam dati na ispit izaći. A ne znam ni što si ga lijeg’o, mog’o si pravo iz kafane na fakultet.

Kud ću, mislim u sebi, dok slušam mater kako zvoca, evo predavanje mi je i kod kuće.
Imam devetnaest godina, drma me zakašnjeli pubertet. Ide mi se u kafanu, na muziku, ispraćaj u vojsku.

Udvarao bih se curama, tukao sa šilježetom sličnim meni, ma kojekakve bih gluposti pravio, a na fakultet ne bih išao.

Ne bih da nije Mika.

Milorad je stariji od mene deset godina. Kad je trebalo da upiše fakultet, upisali su mu regrutaciju, pa je najbolje godine proveo u rovovima bosanskih čuka.

Milorad je odgovoran, vrijedan, ozbiljan, predan…

Uglavnom sve što nisam ja, jeste on.

Jesi li prijavio ispit, ovjerio semestar, nemoj da zaboraviš predati referat Mutabdžiji, opet si izgubio indeks, večeras nema izlaska uči hidrologiju, brujala bi mi svako jutro, kroz mamurnu glavu, salva kritika, a ja bih odgovarao sa:

-Nisam, ne znam, sutra ću, ko ga jebe, popusti me malo, kakvu sam ribu sinoć upoznao, drama…
Da ne bude zabune, njegove kritike nisu bile nagle i prijeke, izgovarao bi ih tiho, staloženo, očinski.

Prolazile su godine i semestri, Miko je učio kad treba, ja kad moram. Dopunjavao sam se šarmom, demagogijom, na ispitima pričao ono što znam, a ne ono što me pitaju, igrao na kartu solidnog poznavanja opšte kulture, pa je integrisao u tematiku.

Malo po malo i ja diplomirah, u roku. Prođoh kroz tu školu kao kroz prvi razred. Zaposlih se, oženih, dobih kćerku.

Ma sve po nekoj valjanoj božijoj promisli.

A Miko?

On ne. Razočarao se, umorio od svega i na četvrtoj godini digao ruke od knjige.

Kao Neletov „babo Atif“ kazao da ga naka nostalgija vuče i da će se vratiti kad mu bude ćeif…

Išao sam mu par puta, u rodnom je Čajniču, bavi se poljoprivredom. Uspješno naravno, on i ne zna drugačije.
Stigle su ga godine, ucrtale se u bore, ali oči su iste, blage, tople i nasmijane.

„Proširiću stado, reče mi na zadnjem viđenju, pa kad više ne mognem rasprodati sve, kupiti neki poslovni, otvoriti nešto, ni sam ne znam šta bih, znaš kakvo je Čajniče, mrtvo.
Našalih se na račun njegovog momkovanja, bliži se pedesetoj pa predložih da zapucamo put Albanije.

Nasmija se šeretski.

Ima cura, znam ja to, uvijek je bio magnet za suprotni pol, ali nešto fali, sami bog i on znaju šta…
Palo je i okopnilo od tada ko zna koliko snjegova, mene život izbacio na neku drugu prtinu, pa sam na Mika skoro i zaboravio. Sve do sinoć, kad na ovom vražijem sokoćalu naiđoh na objavu meni napoznate ženske osobe, na objavi slika bebe, a u oznaci Miko.

Diplomirao je, čistom desetkom. Postao otac.

Znate one suze, kad si toliko srećan zbog nečega, pa kad nekontrolisano poteku?

Znate.

E, teku sad dok ovo pišem.

Neka ti je srećno i blagosloveno i ne mora biti bolje od oca, dovoljno je pola k’o on i ovaj svijet će biti mnogo bogatiji.

Miko, druže moj.

Piše: Davor Cicović/hercegovac.net

CATEGORIES
Share This