Muzičar, pisac i scenarista Dr Nele Karajlić: Rat je smrt, a smijeh vaskrsenje

Muzičar, pisac i scenarista Dr Nele Karajlić: Rat je smrt, a smijeh vaskrsenje

Ne znam ko je od ovih pametnih glava rekao da je u životu najvažnije pronaći balans. Ja tu tajnu još nisam otkrio. Šta god da radim ja pretjeram, tako da to što se bavim više umjetnosti istovremeno, samo govori o mom nemaru prema duhu i tijelu. Najviše volim da pišem, jer me to smiruje, goni me u nirvanu, ali kako sam čovjek scene, tako mi često usfali neki nastup ovakav ili onakav

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” Nenad Janković, poznatiji kao Dr Nele Karajlić o tome kako uspijeva pomiriti sa jedne strane život muzičara, glumca, scenariste i sa druge posao pisca, dodajući da je radoznalost možda ubila mačku, ali da njega drži u životu. Jer je posao pisca ipak manje stresan u odnosu na posao muzičara i glumca.

– Radoznalost je ta koja me vuče kroz život. Jedan sam od onih koji je spreman da piše protesno pismo Bogu što nam nije dozvolio da živimo dva puta. Prema mačkama je bio darežljiviji – dodaje kroz smijeh slavni umjetnik.

Kako ste Vi, kao pripadnik “visokorizične grupacije”, preživjeli pandemiju, odsustvo koncerata, kontakta sa publikom i čitaocima. Da li je vas je izolacija inspirisala ili demoralisala?

Za sada je sve pod kontrolom, da kucnem u drvo. Pandemija mi nije toliko teško pala, s obzirom na to da sam ja svakako svoje aktivnosti sveo najmanju moguću mjeru. Izolacija mi je dala još više elana, tako da je kompletna serija “Složna braća” napisana u četiri zida. Tačnije u osam. Moj sin Srđan, pisao je svoj dio izolovan u Kanadi, a ja svoj u Srbiji. Hvala internetu pa je komunikacija bila besprijekorna. Da nije bilo pandemije, moj sin Điđo i ja vjerovatno ne bismo nikada završili seriju.

Povratak na binu sa bendom iza sebe očekivano dobro je primljen od strane publike. Nastavljate li sa svirkama, kada se stvari vrate u normalu?

Nisam nešto lud za koncertima. Pravo da Vam kažem nisam nikada ni bio. Jedan sam od onih koji više voli da ima manje koncerata, ali da su kvalitetni. Osim toga mene pred svaki nastup napada trema, bez obzira na to da li sviram u Prijedoru ili Londonu, tako da je za zdravlje pametnije da se koncertna aktivnost prorijedi.

Realno gledano, s obzirom na Vašu popularnost dobra reakcija na autobiografiju “Fajront u Sarajevu” bila je očekivana, ipak pretpostavljam da ovako dobre reakcije, kako publike tako i kritike, na prvu knjigu trilogije “Solunske 28”, niste ni Vi očekivali?

“Solunska 28” je moj dug jednoj kući na Dorćolu u kojoj se “rodila” moja porodica. Bilo bi zaista nepristojno da o takvoj jednoj priči nisam napisao roman. U početku sam mislio da je publika primila “Solunsku” na krilima “Fajronta”, ali interesovanje za tu knjigu još ne jenjava. Meni je bilo važno da se oprobam u onome što sam cijeli život maštao da budem. Pisac! Ali za takvu jednu aktivnost, pored svega ovoga što ste nabrojali, zaista nije bilo vremena. Jednostavno, sve je bilo preče od književnosti, koncerti, ploče serije. I danas, kada svi očekuju treći dio “Solunske” je sam usmjeren na nastavak serije “Složna braća” koji se očekuje početkom januara. Period korone koji je bio idealan za romanopisce, ja sam posvetio seriji koju smo snimali proljetos i ljetos. To što ljudi vole da čitaju moje knjige mi prija. Ja nisam pisac sa velikim brojem naslova, ali sam pasionirani čitalac. Taj čitalac je u meni probudio pisca.

Nakon “Novca i strasti” te “Prijateljstva i izdaje”, na čemu se bazira treći i kako ste Vi rekli, završni dio sage o stanarima kuće u Solunskoj 28 i koliko on ima kopči sa našom realnošću?

Treći dio “Solunske 28” bi u potpunosti trebalo da bude posvećen devedesetim. To su, bez sumnje najuzbudljivije godine u ionako uzbudljivoj istoriji Beograda i našeg naroda uopšte. Glavni junak je Janković, rođen šezdesetih, neuspješni roker koji, što zbog vlastitih frustracija, što iz potrebe da se od nečega živi, prelazi na turbo-folk i postaje simbol te muzike, a samim tim i simbol režima koji je tada vladao Srbijom. Priča bi trebalo da počne petog oktobra, kada je dio svjetine skupljene na beogradskim ulicama da odbrani rezultate izbora od 24. septembra odlučio da se obračuna i sa našim pjevačem. Potražili su ga u Solunskoj 28.

Jedna stara kletva glasi: “Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima”, čitajući sudbinu Vaše porodice i brojnih drugih porodica, samo u posljednjih 100 godina, onaj ko nas je kleo na ovim prostorima nije dangubio?

Mi smo sami napravili kuću nasred puta. Zato nam je tako uzbudljivo. Na svakom koraku vidite miješanje Istoka i Zapada. Čak i u jelovniku. Prvo pojedete ćevape pa zasladite “reform” tortom. To je nekada velika prednost, kao u Titovo doba ili kada treba da nabavite vakcine. Ali velika je mana kada Zapad krene na Istok ili Istok krene na Zapad.

Pripremate i nastavak serije “Složna braća”, kako ste ga Vi nazvali “Nekst Generation”, gdje je stigao taj projekat s obzirom na specifične okolnosti rada u posljednje dvije godine?

Prva epizoda bi trebalo da bude emitovana 4. januara. Interesantno je da je i ona, prva serija, prije 25 godina isto tako emitovana u januaru. Nije se mastilo na dejtonskom potpisu ni osušilo, a mi smo već zbijali šale. Bilo je dosta onih koji su nam to zamjerili. Govorili su da je rano zbijati šale sa takvom tragedijom kakav je bio rat. Nama je, ipak, bilo logično da se zbijaju šale, a ne da se ratuje. Smijeh je ljekovita stvar koja zbližava. Rat je smrt, a smijeh vaskrsenje.

Prošlo je 25 godina od prvog emitovanja “Složne braće”, ipak za pola vijeka, čini se da okolnosti nisu previše promijenile i da braća nikad nisu bila “nesložnija”?

U odnosu na devedeset petu, ništa se bitnije nije promijenilo u odnosima “braće” na Balkanu, ali se promijenilo sve ostalo oko Balkana. Neki akteri koji devedesetih nisu ni postojali, danas igraju ozbiljnu ulogu. Jedan od novih likova u seriji objašnjava slikovito situaciju, kaže: “Ameri izduvali, Rusi se “kurče”, Evropa zbunjena, Kina narasta, islam samo što ne eksplodira. Kako ti nije jasno da je cijeli svijet danas kao Bosna?”

Prvi dio serijala gajio je specifičnu, inteligentno-ironičnu vrstu humora. Koliko danas u sveopštoj vladavini kiča i šunda, jeftinih komedija i opšte diktature profita, ima uopšte smisla i svrhe raditi nešto što svakako iskače iz ove brzopotezne šeme?

Situacija nije blistava, ali nije ni tragična. Istina je da je profit taj koji odlučuje o svemu pa i o tome kakav će humor biti na televiziji. Mi smo imali sreću da smo naišli na producenta koji nije zaslijepljen brojevima i koji razumije da ako nešto treba da se uradi dobro, treba i da košta. Sa druge strane, humor je najteže napraviti. Deficitaran je ne samo kod nas nego i u svijetu. Sve velike platforme od “Netfliksa”, “HBO”a i ostalih vape za komedijom. Ove ozbiljne stvari napisati je lako. Na primjer, on ostao bez posla, razveo se, djeca mu narkomani, pokvario mu se automobil, boli ga zub. Eto ti prilike da prikažeš u sat i po vremena depresiju snimajući dotičnog kako puši, puši, puši, puši… takvi filmovi danas idu po evropskim festivalima kao da ti koji prave te festivale hoće da nas uvjere da nam spasa nema. Nema ozbiljne priče bez humora. Imao ga je i Dostojevski. Tragediju emigranta, na primjer, najljepše je opisao Čaplin.

Iako ste iz rokenrola i komedije prešli u ozbiljne književne i klasičarske vode, da ne kažemo akademske, niste odustali od umjetnosti, iako talas divljeg kapitalizma nema puno ljubavi u svom okrutnom i pohlepnom srcu ni zašta što ne donosi lovu na brzinu?

Ne znam. Kako starim sve me manje interesuje lova na brzinu, što ne znači da je ne bi klepio ako bi mi se pružila prilika. Ha, ha, ha. Prije dva mjeseca moja supruga otvorila je galeriju “Sanjaj”. To mi je nova radost. Konačno imamo svoj kutak u kojem možemo da izlažemo slike, promovišemo knjige, pravimo performanse. Galerija je počela sa slikarima mlade generacije. To su Marko Kusmuk, Damjan Kovačević i Vladimir Lalić. Svi dobitnici Veličkovićeve nagrade za crtež. Uvijek se sjetim kako je nama bilo teško pronaći prostor za svirku. Sami smo ga tražili po fakultetskim menzama i studentskim domovima. Niko nam ga nije dao dok ga mi nismo pronašli. Sada pokušavamo da mi ponudimo prostor mladim umjetnicima. Ideja je da sa tom izložbom gostujemo i u Banjaluci.

U Rusiji postoji jedna izreka da Rusi iz dva razloge ne vole Marksa. Prvi je taj što im je sve slagao o komunizmu, a drugi što im je rekao istinu o kapitalizmu, a oni mu nisu povjerovali. Kako su, iz Vaše perspektive, Srbi kao narod prošli sa ove dvije “velike” ideologije?

Pravo pitanje je kako Srbi još postoje! Igranka između kapitalizma i komunizma samo je posljednja u serijalu igara koje su Srbi morali da odigraju od dolaska Turaka naovamo. To je zaista ozbiljna zagonetka, tim prije što skoro sto godina, od pada Smedereva do uspostavljanja Pećke patrijaršije, nije postojala čak ni crkva koja bi bila mjesto okupljanja. Svako ko dublje uđe u istoriju ovog zagonetnog naroda vidjeće mnogo nelogičnosti, koje su na kraju Srbe ostavili u životu. Interesantno je da se komunizam, od evropskih naroda, znači ne računajući Kinu, Kambodžu i Vijetnam, najdublje ukorijenio među Rusima i Srbima. Ostali istočnoevropski narodi gajili su odbojnost prema tom državnom uređenju, čak mnogo više od nekih zapadnoevropskih naroda u kojima je komunizam bio značajna stavka naročito šezdesetih i sedamdesetih. (Italija, Francuska). Ja znam odgovor zašto su Srbi i Rusi najviše legli na rudu, ali nemam dovoljno prostora da ga u ovom intervjuu objasnim. Morate da mi vjerujte na riječ.

Krajem 2019. godine rekli ste u intervju za “Glas” da današnje Sarajevo i Vi ne dijelite isti identitet, ali pretpostavljam da ne možete ostati ravnodušni da se u ime grada u kojem ste odrasli jedan Handke proglašava “persona non grata” i da se svako ko ima mišljenje suprotno “jednoj i jedinoj” verziji istine sistemski napada?

Čast mi je što sam u istoj koloni “persona non grata” u kojoj je i Handke. Ja sam, onomad, kad je kolega Peter dobio “Nobela”, rekao da Andrić više nije naš jedini nobelovac. Ima još jedan. Handke! Ono što Handkea i mene zbližava je motiv zbog kojeg imamo prilično identičan stav. A taj motiv je to što ne možemo da trpimo nepravdu koja je učinjena jednoj strani u balkanskom loncu, a to su Srbi. Nemam izoštren nacionalni osjećaj. Naprotiv, rođen sam i odrastao u “šarenoj” porodici. Uvijek sam se osjećao Jugoslovenom, jer je to meni bilo prirodno. Od toga nisam pobjegao nikada. Međutim, dovoljno je da ne dijeliš opšte uvriježene stavove u motivu, prirodi i karakteru sukoba na Balkanu pa da te proglase četnikom. Ja sam dugo bio ustaša, dok nisu provalili da sam četnik. (smijeh).

Ovih dana ponovo se kuva balkansko bure baruta i to ponovo u Sarajevu. Ponovo je uloga loših momaka dodijeljena Srbima, ponovo nam dolaze glasnici Velikog brata, uz prijetnje, ucjene i sankcije, tako da jedna Vaša teorija o Sarajevu kao “balkanskom Jerusalimu” sve više dobija potvrdu u realnosti. Može li neko sa strane razmrsiti čvor, koji se ovdje upliće vijekovima?

Jedino moguće rješenje je dijalog. Ali, dijalog bez tutorstva sa strane. Istorija je pokazala da ti koji dolaze sa strane nikada nisu bili dobronamjerni, niti im je bilo u interesu da je “Bosna mirna”. Znam da je lakše promijeniti putanju Marsa nego uspostaviti povjerenje među narodima na ovome području, ali jednog dana će to biti neizbježno. A taj dan se polako približava.

Društvene mreže zasipaju nas milionima tona smeća, na sve brojne probleme moderne civilizacije tu je sada korona, klimatske promjene i globalna paranoja od novog hladnog rata. Da li ste optimista ili pesimista u pogledu pravca u kojem svijet ide?

Uvijek sam optimista. Koliko god da izgleda da se život na planeti bliži svom logičnom kraju, a ništa nije vječno osim “Indeksa”, duboko vjerujem da će neke silnice koje u ovom momentu izgledaju efemerne postati odlučujuće i da će cjelokupnu situaciju okrenuti nabolje. Korona nam je pokazala da je sve moguće. Kada smo prije desetak godina razgovarali o tome šta bi bilo najbolje za čovječanstvo, jedini mogući odgovor je bio da svijet stane, da stane proizvodnja, da se profit anulira, da se višak pravilno rasporedi po planeti i da pauza traje koji godinu dok se planeta ne regeneriše. Takav razvoj događaja podrazumijevao je da svi sjede kod kuće, da ne lete avioni, da se ne voze automobili, da se semafori u Njujorku, Londonu, Parizu ugase radi štednje struje, jer nema automobila kojima su oni bili potrebni. Taj je scenario tada, prije desetak godina, bila teška naučna fantastika. A šta je danas? Danas nam to izgleda sasvim izvjesno, jer smo tu sliku imali priliku da vidimo. Znači, sve se može ako te priroda natjera da to i uradiš.

Za kraj šta biste poželjeli svojoj publici za nastupajuće praznike i godinu pred nama?

Ne samo svojoj publici, već i cijelom svijetu, želim da svi u 2022. budemo negativni!

Klasika

Navikli smo se na iznenađenja od Vas, ali ipak saradnja sa Stefanom Milenkovićem bila je za mnoge krajnji šok. Otkud Vi, Stefan, Gile Šampion i Čajkovski zajedno na istom zadatku i da li je to u stvari odgovor na tvrdnju iz numere “da nema života bez snova”?

Sa Stefanom se poznajem dosta dugo. On je slavan otkako se rodio, postao je sinonim za violinu, ali je u isto vrijeme neko ko voli da eksperimentiše. Onaj koji skače padobranom sa 3000 metara u svakom slučaju je neko ko se ne boji izazova. Sa druge strane, on je odrastao uz moju muziku i “Nadrealiste” pa smo na neki način bliski. Mislim da smo se pronašli u ovome projektu. Ovako nešto nije radio niko do sada, ni kod nas ni u svijetu.

Glas Srpske

CATEGORIES
Share This