Mišićeva vjera i odlučnost koja je nedostajala srpskoj politici
Malo je poznato da je vojvoda Živojin Mišić bio protiv povlačenja preko Albanije!
Dok su drugi gledali ka Albaniji, Mišić je gledao u srce Srbije.
Godine 1915, u času kada se lomila sudbina naroda, jasno i glasno je rekao: povlačenje je poraz prije poraza.
Svoje protivljenje iznio je i Nikoli Pašiću i prestolonasljedniku Aleksandru, ali je odbijen. A imao je plan. I čast. I vjeru.
Predlagao je dvije mogućnosti.
Prvu – da se stane. Da se oslonimo na planine, na kamen, na krv predaka i pružimo odlučujući otpor.
Drugu – da se rat pretvori u narodni otpor, u gerilu, u borbu svakog brda i svake šume.
Nije tražio pobjedu.
Tražio je da ne bježimo.
„Kakve garancije?“ govorio je.
„Garancija su ovi mučenici što brane svoje kuće. Politički, vojnički i nacionalno dužni smo da branimo svaku stopu zemlje. A mi se povlačimo od Save i Dunava bez ispaljenog metka.“
Planine su vikale:
„Dosta! Stanite!“
„Dajmo dokaz da Srbija ne umire ćutke. Ako već padamo, da padnemo u borbi. Neka taj otpor bude posljednji plotun junaku koga u grob polažemo.“
U početku, uz Mišića je stao samo vojvoda Stepa Stepanović. Na sjednici u Peći, 17. novembra 1915. godine, rekao je ono što su drugi samo šaputali: da je bolje da se svi udave u Jadranu, nego da sopstvenim rukama uguše Srbiju.
Ali glas časti nije nadjačao glas politike.
Mišićev predlog nije prihvaćen.
Oružje je uništeno.
I krenulo se putem stradanja.
Počelo je povlačenje preko Albanije.
Manje je, međutim, poznato da se vojvoda Mišić nije suprotstavljao samo vojnim odlukama, već i političkim vizijama budućnosti. Često je ulazio u sukob sa dinastijom Karađorđević, naročito sa prestolonasljednikom Aleksandrom, i otvoreno se protivio stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
O tome svjedoči i razgovor koji je zabilježen u memoarskoj literaturi.
Aleksandar je jednom upitao:
„Živojine Mišiću, kada ćete se odljutiti? Dokle ćete biti ljuti na mene, vašeg kralja?“
Mišić je odgovorio:
„Vaše visočanstvo, neumjesno je da sebe proglašavate kraljem pored živog kralja. Valjda se i princ Đorđe za nešto pita?“
Kada je Aleksandar pokušao da objasni razlike u pogledima na ujedinjenje i govorio o planovima Pariza, Londona i Rima da se u zajedničku državu sa Srbijom uključe i Hrvatska i Slovenija, Mišić je oštro uzvratio:
“ Zašto da nam Evropa kroji državu? Kad neko nešto od nas pravi, sutra će uzeti za pravo da to i rasturi. Kad ti neko nešto da, kad-tad će tražiti da mu to platiš, i to sa kamatom. U državnim poslovima niko ništa ne dariva, a da ne misli na uzdarje. Danas dar, sutra dar-mar.
Ako dozvolimo da nam Evropa skroji državu kako ona hoće, dok smo živi uzimaće nam mjeru po svojoj volji i potrebi. Oni će biti planeri, a mi graditelji i rušitelji. Prekrajaće nam zemlju uzduž i popreko, izbrisaće granice za koje smo se žrtvovali.
To neće biti srpska granica, nego srpska jadnica. To neće biti naša država, država ujedinjenja srpskih zemalja, za koju se borimo, trpimo, patimo i stradamo.“
Kada je, pod pritiskom velikih sila, Aleksandar pred generalima govorio o“ pomoći“ i „priznanjima“ saveznika, Mišić je samo uzdahnuo i rekao:
“ Dao Bog, Vaše visočanstvo, da ja dočekam da sa srpskim narodom tumaram balkanskom pomrčinom tražeći obećano, a ne spominjući izgubljeno.“
Životni i vojnički put jednog od najvećih srpskih vojvoda opisao je sam Živojin Mišić u svojoj autobiografiji, kao i u memoarima njegovih savremenika.
Istorija ponekad najglasnije progovori upravo onda kada je nismo učili napamet.
Veliki Mišić je u svemu, nažalost bio u pravu.
Slava mu!
ISTOK
