Lozničanin Zoran Mirković voli Trebinje kao Loznicu: „Sunčanu reku“ ukrasio ali i obožio

Etno nasobina „Sunčana reka“, koja je urađena u ukusnom, devnom srpskom selu koje u zbiru čini nekadašnja zdanja „u malom“, upakovana za današnjeg čovjeka, nastala na ledini kraj Drine, danas je najposjećenije mjesto, ne samo kraj Drine, na obje njene obale.

Ovo više nije samo ugostiteljsko turistički centar, jer se pokazao i dokazao u duhovnom, kulturnom, obrazovnom, ali i naučnom smislu. Ovdašnja plaža kojoj je domaćin Zoran Mirković Mirkača nadenuo ime „Šotrina plaža“ mjesto je na kom ljudi uživaju u najljepšem dijelu toka Drine, ali i gledaju slike iz raznih TV i filmskih ostvarenja tog čuvenog reditelja.

A, TV serije „Greh njene majke“, „Nepobedivo srce“ samo su neke čiji su važni delovi snimani baš na „Sunčanoj reci“ i ostali za vječnost. Kao da je ova „adresa“ kraj Drine bila predoređena za tako nešto. Domaćin je čitavom apartmanskom naselju, kraj Drine, nadenuo ime „Robert de Niro“, kao da je naslutio da će ova prelijepa oaza, između rijeke i planine, postati omiljeno mjesto za naše najpopularnije glumce i reditelje. I tako i bi!

Čim je izgradio sportsko-rekreativni kompleks uputio je poziv Robertu de Niru da dođe i bude gost, „jer postoje živi svjedoci da je slavni glumac, davno, u mladosti, boravio kraj Drine, kod Banje Koviljače i Loznice“. I, dok je za njega poziv, i dalje otvoren, u „Sunčanoj reci“ se, prije nešto više „obrela“ ekipa reditelja Zdravka Šotre, koji je, očaran prelijepim predjelima i gostoprimstvom Zorana Mirkovića, odlučio da ovde snima scene za svoje serije.

Tako je špica za seriju „Greh njene majke“, snimana baš ovde.U seriji, čiji je urednik rođeni Lozničanin, Slobodan Terzić iz RTS, pominje se selo Korenita u Jadru.

-Mojoj sreći nije bilo kraja, kada je mi je Zdravko Šotra rekao da će, u novoj seriji „Nepobedivo srce“, glavni junak, koga tumači Ivan Bosiljčić, biti iz Banje Koviljače i da će se scene snimati, pored ostalog, u „Sunčanoj reci“, u Banji Koviljači i kod manastira Tronoša, srednjevijekovne zadužbine Nemanjića-priča Mirković.

-Znam da je to veliko priznanje za naš kraj i zavičaj. Zdravko, međutim, ide korak dalje, pa je od mene zatražio da i ja glumim u nekoliko scena. Bio sam, priznajem, iznenađen ili, bolje rečeno, zatečen, ali što Šotra za mene kaže, to mi je kao neka vrsta „crvenog slova“.

Mirković ima ulogu fijakeriste, ali ne samo onog koji kaže „hvala“ i „izvolite“, već sa tekstom koji je za debitantna i te kako izdašan, snimao je u Beogradu, „Sunčanoj reci“ i u Tronoši. Scene u kojima on „igra“, kako smo se uvjerili na snimanju, spadaju u red onih kojima je poznati reditelj najmanje puta komandovao „ostav“.

I to je bio samo početak glumačke karijere Zorana Mirkovića, koji se, osim poslovno, dokazao i pokazao kao vrhunski sportista, sportski učitelj, funkcioner i humanista. I, uspio je i iznad svojih očekivanja. Nije bilo više serije u kojoj nije igrao kod Šotre, u kojima se njegove uloge širile, uključujući i omiljenu „Šešir profesora Koste Vujića“ u kojoj je dobio više prostora nego neku poznati glumci, profesionalci.

Zato danas gdje god prošeta, svi ga prepoznaju.Tako je, i u njemu mnogo omiljenom Trebinju, gdje ima kuću, ali, kao i uvijek, mnogo prijatelja, koji su ga prepoznali i kao divnog, plemenitog čovjeka i rodoljuba, dokazanog i u najtežim vremenima za naš rod.

-Naravno da mi sve to godi -priznaje Zoran Mirković, ponosan na svoju djecu kćerku Ružicu i sina Mirka i na njihove porodine, na svoju dragu unučad, kao „najbolji deda na svijetu“, ali ništa ni manje na svoju suprugu Dobrinku Bibu, uglednu profesorku, nedavno preminulu koja ga je u svemu pratila i podržavala.

-Nema vrste manifestacije koje ne održavamo, jer ljudi vape za sadržajima, a sada je, Bogu hvala, postala stav prestiža kad neko hoće da predstavi neko stvarlaštvo kod nas kraj Drine.

Ovo mjesto očaralo je našeg čuvenog kompozitora akademika profesora dr Svetislava Božića, koji joj je posvetio, moglo bi slobodno da se kaže, čarobnu muziku. Duhovna muzika je ono što prati dobar dio ove destinacije u kojoj je crkva, posvećena Preobraženju Gospodnjem, koju je domaćin Mirković, sa prijateljem Zoranom Mitrovićem, podigao i darovao Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Hram je, uvijek kad su službe, pun vjernika ali i njegova porta u kojoj je i posebno zdanje za razgovore posle liturgija, pa je ambijent sličan onom kada je u najboljem izdanju bio Bogomoljački pokret svetog vladike Nikolaja Velimirovića.

Da brinu o ljudima svoga kraja pokazali su i ustanovljanjem nagrade za najznamenitijeg Lozničanina, čiji je prvi dobitnik bio baš akademik Božić, inače rođeni Lozničanin, koga je Mirković upravo predložio, od srca, za najviše uzdarje grada Loznica, koje se dodaje povodom dana, kada je Loznica proglašena za varoš u Kneževini Srbiji.

Bogati su duhovni sadržaji u „Sunčanoj reci“, kao rijetko gdje na sličnim mjestima, jer, između ostalog, Mirkovići potiču iz pobožne i časne porodice iz Kozjaka, kod Loznice, a korijene „vuku“ iz Stare Hercegovine i Banjana. Zoran je, danas, u velikoj i neumornoj misiji, ne samo vraćanju, već i povezivanju sa korijenima, pa se zato, kaže, u Trebinju osjeća kao u Loznici, a u Banjanima kao u Kozjaku.

ISTOK