Laž kao istina – fenomen Đoka Malovića

Živimo u vremenu kada se besprizorna moć masovnih sredstava komunikacije preobratila u  svoju suprotnost i omogućila, prije svega političarima, da se služe svakom vrstom obmana i laži, odnosno da nas ubjeđuju u stvari koje su očigledna laž, valjda opravdane logikom da deset puta ponovljena laž postaje istina.

Tako od predsjednika Srbije saznajemo da je tamo gdje je po svim procjenama bilo 18.000 ljudi, njih bilo 5.672 (!?) ili  da se, naspram Vuku Karadžiću, ne čita kako piše, pa se Novak Đoković čita kao Nikola Jokić, a da se udar zvučnim topom nije desio, i pored direktnog prenosa i niza video snimaka, nego da su protestanti masovno simulirali reakciju na udar, pa je mnogima od njih zapriječeno i krivičnim gonjenjem zbog širenja dezinformacija o korištenju zvučnog topa.

Možda su to eklatantni primjeri javnih prevara, ali je potpuno jasno da ovakvo iskrivljivanje činjenica nema svoju podlogu samo u psihologiji mase, nego da se ipak radi i o karakteru, odnosno mentalitetu jedne vlasti.

Fenomen Đoka Malovića

U Hercegovini ima priča o čovjeku imenom Đoko Malović, koji je volio da prepičavajući neke događaje uvijek dodaje nešto svoje, što bi se kasnije pokazalo kao laž, ali je on time pokušavao da ili uljepša neki događaj ili da ga učini zanimljivijim za slušaoca. Dakle, nikakve lične koristi nije imao, izuzev što je postao sinonim za nekoga kome se ne može baš sve vjerovati. Ali su ga ljudi, bez obzira na to, rado slušali, što nije slučaj sa pomenutim predsjednikom Srbije.

Ova digresija na Đoka Malovića bi utoliko imala analoškog smisla sa naglim prekidom posjete SAD predsjednika Srbije, kako su provladini mediji naveli, iz zdravstvenih razloga, pa se hitno avionom uputio nazad za Srbiju.

Jer je jedne prilike pomenuti Đoko Malović, u jeku najezde otrovnih paukova Crne udovice, posebno opasnih i brojnih u žitu, priliko vršaja žita bio ujeden od ovog pauka.  On je počeo zapomagati da ga je ujeo pauk, ali mu niko od seljana, koji su takođe bili okolo u vršajima, nije povjerovao i rekli bi: „Ma pusti Đoka Malovića! Nije njemu ništa.“ Nakon što je zaista otrov počeo da djeluje, a on nastavio zapomagati, ljudi su shvatili da ne laže i pomogli su mu u zadnji čas.

Možda ova analogija i ne mora da se primijeni na slučaj predsjednika Vučića, ali ona ipak pokazuje da vas laž nekada može koštati glave, odnosno da kada se zaista desi nešto istinito, ljudi vam neće povjerovati. Sa razlikom da je laž Đoka Malovića bila bez ikakvog ličnog interesa, dok su laži Aleksandra Vučića sračunate samo sa nastojanjem da se njihovim slijedom okolnosti promijene u ličnom interesu.

Dakle, ne tvrdimo da predsjednik Srbije zaista nema zdravstvenih problema, ali mu neke dosadašnje laži definitivno ne idu u prilog. Iako je njemu Đoko Malović nebitna pojava, ipak bi njegov primjer mogao da posluži za nauk.

ISTOK