Kultura pomena srpske žrtve

Kultura pomena srpske žrtve

Da bi se jedan genocid okončao potrebno je priznanje, pokajanje i kažnjavanje počinitelja. Za razliku od NJemačkog naroda, Hrvati nikada nisu prošli kroz proces denacifikacije, što implicira da je ustaštvo sastavni dio savremenog hrvatskog identiteta, a NDH je ugrađena u temelje lijepe njihove Sodome i Gomore

Jedan od elemenata srpske slobodarske misli jeste kultura sjećanja. Ona podrazumijeva sjećanje na žrtve Drugog svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ustaškoj tvorevini, u kojoj je izvršen genocid nad srpskim, jevrejskim i romskim stanovništvom, tako što su vršena masovna ubijanja, nasilna pokatoličavanja i protjerivnja neustaškog stanovnišva u Srbiju.

Simbol tog genocida je zloglasni logor Jasenovac, dio kompleksa logora smrti, među kojima je posebno poznat Jastrebarsko, jedini logor za ubijanje djece u Evropi.

Rijetko odabrana srpska djeca primivši katoličanstvo, smještana su u hrvatske porodice i odrastala su u Hrvate, koji su u ratu devedesetih u Jugoslaviji vršili progone Srba iz Republike Srpske Krajine. Imena tih pogroma su Bljesak, Oluja i nikada ostvaren Grom. Izdvajanjem početnih slova ovih riječi nastaje riječ BOG. Bog i Hrvati često je spominjao otac ustaške države. To je indikator da Jasenovac, Aušvic Balkana, predstavlja genocid koji kontinuirano traje. Da bi se jedan genocid okončao potrebno je priznanje, pokajanje i kažnjavanje počinitelja. Za razliku od NJemačkog naroda, Hrvati nikada nisu prošli kroz proces denacifikacije, što implicira da je ustaštvo sastavni dio savremenog hrvatskog identiteta, a NDH je ugrađena u temelje lijepe njihove Sodome i Gomore.

Dakle, en-de-ha nije doživjela „Ende“, već „Danke Deutschland!“, a publika je nagradila izvođače sa ha-ha-ha i aplauzom na račun krvoprolića preklanih vratova jagnjadi.

Ustašku inkvizitorsku ideologiju nisu prihvatili samo Hrvati, nego i većina bosanskih muslimana i neki Crnogorci, poput Sekule Drljevića i Štedimlije, koji su bili propagatori endehazije. Novi znakovi te ideologije nedavno su se pojavili na Cetinju, gdje okupljeni Montenegrini ispred manastira Srpske pravoslavne crkve pjevaju ustaške pjesme (Stići će vas naša ruka i u Srbiji).

U NDH istovremeno je postojalo Ministarstvo za uništavanje srpskih pravoslavnih manastira i pokret koji je organizovao stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve. Sličan projekat danas postoji u Crnoj Gori i zove se Crnogorska pravoslavna crkva, dok se u komšiluku, u Bosanskoj Akedemiji Nauka ispod radara provlači ideja o Bogumilskoj bosanskoj crkvi. Ovom analogijom predviđam da će u budućnosti samonići ideja o Kosovskoj crkvi, sem ako to već nije sadašnjost.

Tada bi SPC zaista postala Crkva (uže) Srbije. Antisrbi nepogrešivo znaju da je suština srpske istrajnosti Svetosavlje (Crpstvo i Pravoslavlje) i odlučni su da Ga sruše, ne bi li se Božiji čovjek odrekao svog Tvorca. Univerzalna strategija sprovođenja genocida je zabranjivanje imena i nacionalnih obilježija jednog naroda, kao npr. ćiriličnog pisma.

Srpska istorija je ispisana ćirilicom. Zabrana ćirilice, značila bi zabranu čitanja nacionalne istorije. To su niti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti isprepletene u genocidu koji traje. Kao što u svakom kukolju ima žita, tako je i u Banovini hrvatskoj, preteči NDH, bilo ljudi nesrpske nacionalnosti koji su žrtvovali živote spasavajući svoje sunarodnike od srbokolja. Hvala im na tome! Na drugom tasu, među srpskim žitom, bilo je autošovinista tj. šegrta dželata carstva zlog. Mislili su da je samomržnja dovoljna da ih preobrazi u odrode, da bi kao miropomazanici sline ustaškog vikara, kardinala Stepinca, bili prihvaćeni u Vrzino kolo, i na taj način, makar i na trenutak, odgodili prijeki sud. Nije im bilo poznato da Srbin koji mrzi srpstvo nije dovoljno dobar.

Samo mrtav Srbin je dobar Srbin, a njegov inkvizitor najviše slinavi kada žrtva iz bitka ječi jasenovačkim krikom dok cijepa dno nebeske kape prodorom urlika užarenog bezdana. Takvo usijavanje raščovječenog uma u bezumlju, pretvara ga u iskonsko zlo koje proždiranjem nevinosti samozadovoljava potrebu rastenja u veći i strašniji užas. Zato je zadatak žrtava sveobuhvatne i svevremene orkestrirane ustašije poštovanje Jasenovačkog zavjeta Svetog vladike Nikolaja, koji zapovjeda da o jasenovačkim novomučenicima treba svjedočiti svijetu, liturgijski ih proslavljati i nikada se ne osvetiti, jer ko se osveti taj se ne posveti. Kad god smo se odriješili od Isusa Hristosa, koga smo prethodno prizvali, upadali smo u kotao jasenovačkog pakla. Zato nam je predodređenje hoditi svetosavskim putem do spasenja ili nestati u čeljustima zaborava. Uviđam da neprijatelji našeg srpskog naroda nisu pripadnici drugih naroda, nego je naš stvarni neprijatelj zlo u nama i oko nas, protiv koga se borimo. Hrišćasko trpljenje je samo jedan od načina podnošenja tlačitelja, a moguće je suprotstaviti se zlu silom, koja podrazumjeva odbrambeno-otadžbiski rat, kao mehanizam zaštite u trenutku nužde. Ko će pobijediti u tom ratu, odavno je zapisano – IC XC HI KA (Isus Hristos pobjeđuje).

Jazavac pred sudom

IN4S

CATEGORIES
Share This