Kako su sportisti stvarali RS – Ljubo Trklja , maratonac Bileća

Kako su sportisti stvarali RS – Ljubo Trklja , maratonac Bileća

MLADOST SMO DAROVALI RS… A GDJE SMO SAD?

Ljuba Trklju, maratonca iz Bileće poznaju na svim meridijanima. Humanost mu je uvijek bila u prvom planu, pomoć ljudima u nevolji, požrtvovanje i zalaganje za nemoćne, slabe i bolesne… bio je njegov moto i geslo tokom života. Ali nije uvijek bio maratonac. Do oktobra 1991. godine se dvoumio u kom pravcu da ide: ka fudbalu ili ka košarci (to mu je i dan danas najveća ljubav). Sve je prekinuo 1.oktobar 1991. godine i početak rata.

 

„Rat me zatekao kao i svu moju generaciju koja je u tom trenutku postala tek punoljetna. Mi mlađi iz kluba smo planirali upisati fakultet u Srbiji i tražili klub da nastavimo fudbalsku karijeru. Mada sam ja uporedo igrao i za omladince košarkaškog kluba i do dana današnjeg je košarka ostala moja najveća ljubav. Sportisti iz moje generacije su mahom skoro svi otišli na ratište, osim par njih koji su otišli vani i napravili vrhunske rezultate. Bili smo pripadnici Bilećke brigade Vojske RS, sa ponosom to uvijek govorim. Stevo Glogovac je bio član Crvene zvezde a Dragan Vujović sa velikim uspjehom igrao za košarkaše Bečeja. Ja i Dragan smo sjedali zajedno u klupi a Stevo je stariji godinu od nas. Sportska spremnost je sigurno dosta pomogla, barem u prvim godinama. Ali najviše je pomogao taj sportski duh koji smo preneli sa terena gdje smo „ginuli“ jedan za drugog, na ratište gdje smo bukvalno ginuli spašavajući osobu pored sebe“, priča nam Ljubo.

Na Veliškoj gradini ….. devedesete

A onda, sa neskrivenom gorčinom u glasu priča….

„Mi smo sve dali za RS, mladost i nadu, a mnogi i svoje živote kao moj drug iz FK Hercegovac Milovan Vuković koji je poginuo kao vojnik Vojske RS 1992. godine. Ja sam još uvijek nezaposleni i ranjavani borac prve kategorije i dobitnik više priznanja… od sportiste grada do izbora za ličnost koja je najviše doprinjela aktivnostima van terena. Sada su najveći patrioti oni koji nisu omirisali barut“, sa neskrivenom gorčinom priča.

A onda, ovaj momak sa sjetom u glasu nastavlja… „Gledajući sa ove vremenske distance, osjećaj je kao da sam gledao neki ratni film nekada davno i da se to meni nije desilo. A onda se sjetim ranjavanja i obilaska pa skoro svih ratišta širom RS. Ostaje žal za nezavršenim fakultetom ali „fakultet“ koji sam završio na Veliškoj Gradini koja je poslije Vranjevića pretrpila najviše neprijateljskih napada, je životni fakultet. I ti to Rato dobro znaš, zajedno smo je branili. Ni u jednoj školi osim ovoj ne možeš naučiti razliku između straha i panike, života i smrti i što bi Balašević rekao „steći druga do groba““, kaže nam Ljubo.
Gledajući ovog ponosnog čovjeka, ali i mnoge druge, ne ostaje nam a da se na zapitamo… da li se RS, za koju su mnogi ginuli i bili ranjavani, uzvratila na najbolji način onima koji su mladost i živote darovali za nju…

A Ljubo… Ljubo će i dalje pomagati svima i koliko može. Rat ga je naučio kako je „ginuti“ jedan za drugog.

Herceg sport

 

CATEGORIES
Share This