Jevrić: Sarajevski Srbi su najzdravije tkivo Republike Srpske

Jevrić je u intervjuu Srni, istakao da su sarajevski Srbi zarad Republike Srpske, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, napustili odbranjenu teritoriju i pošli u nepoznato.

– Danas su rasuti svuda po svijetu. Sarajevske Srbe srećem po svim krajevima svijeta. U Torontu sam bio njihov gost, dočekali su me na večeri gdje je bilo 300 ljudi. Svakog sam poznavao, svi su oni bili Srbi iz Sarajeva – naglasio je Jevrić.

On je naglasio da posebno mjesto u njegovom stvaralaštvu imaju sarajevski Srbi koji su u ratu prošli golgotu, odbranili svoj prostor časno i pošteno i, nakon potpisivanja Dejtona, morali ga napustiti.

– Mnogo priča i knjiga napisao sam o borbama Srba u Sarajevu, tome, a biće ih još. Neki dan sam završio priču pod nazivom ‘Srećna Nova 1996. godina na Grbavici’ – otkrio je Jevrić.

On je napomenuo da je 1996. godinu dočekao na Radio Grbavici, u školi sa Srbima koji su se spremali da napuste naselje Grbavicu, koje je bilo dio odbranjenog Sarajeva.

– Možda je najstrašnija scena bila kada je sa jednog ‘fiće’ spao mrtvački kovčeg, otkotrljao se niz padinu Trebevića i ispao mrtvac iz njega. Gledao sam taj konvoj koji se peo uz zaleđenu padinu Trebevića i cijeli taj užas dijelio sam sa tim ljudima – prisjetio se Jevrić.

On je novinarku Srne u razgovoru podsjetio da je još 1992. godine pisala o tome.

– Pisala si o tome kako sam ja prvi Srbin koji je dobio državljanstvo Republike Srpske, tako da je Republika Srpska moja država i svaka njena rana me boli – istakao je Jevrić.

Osvrćući se na ratne godine koje je proveo na raznim ratištima, on je rekao da mu je najteže bilo u Prištini, kada se Vojska Srbije povukla.

– Ostao sam u stanu sa dvije žene dva mjeseca nakon što je Vojska otišla, bez oružja. Svake večeri Šiptari su lupali na vrata stana koja sam potkočio svim stvarima iz kuće da ne mogu da provale – ispričao je Jevrić.

Na pitanje da li su Srbi dobili ono što su u ratu branili, Jevrić je istakao da je prvi put srpski narod dobio svoju državu preko Drine, a „da nisu kojim slučajem došli Krajišnici u Vojvodinu, Vojvodinu bi oteli autonomaši“.

Jevrić je konstatovao da je Vojvodina bila duboko autonomaška i da nije bilo Krajišnika koji su promijenili etničku strukturu, a riječ je o narodu koji je prije svega intelektualan i državotvoran, ko zna šta bi se danas dešavalo u Vojvodini.

– Ne mislim da smo loše prošli u tom smislu za sada, a dalje ćemo viđeti šta će biti – napomenuo je Jevrić.

Na pitanje koja mu je najdraža anegdota koje se često sjeti i danas, Jevrić je rekao da ne može da izabere jer, kako kaže, to mu liči na poslijeratne komuniste koji su pričali o ratu i govorili – „u ratu smo se ponekad znali i našaliti“.

– Nije tu bilo mjesta za šalu. Bilo je mjesta za taj crni humor od koga sam se branio, a najbolji lijek za strah je smijeh. Nije bilo mnogo mjesta za smijeh tamo gdje sam ja bio – konstatovao je Jevrić.

Jevrić je napomenuo da ratne slike još u sebi ne može da preradi.

– Godinama sam bio bolestan. Dobijao sam 14 epileptičnih napada za jedan dan – otkrio je Jevrić i istakao da je i to valjda cijena njegove maksime – „bitno je primaći se dovoljno blizu“.

On je dodao da danas, nakon svih pogroma kroz koje je prošao i zabilježio u svojim reportažama i knjigama, ima 32.000 dinara penziju /oko 500 KM/, piše priče koje objavljuje u pojedinim listovima, potom ih slaže u knjige, navodeći da su ratne uspomene još u glavi i duši i da ih pretače u riječi.

Razgovarala: Željka Domazet

(Katera)