In memoriam – Smiljka Soretić potomak porodice Grđić iz Gacka

In memoriam – Smiljka Soretić potomak porodice Grđić iz Gacka

U porodičnom domu na Floridi, u noći između subote i nedelje, četvrtog na peti februar 2023. godine, stradali su gospodin Feđa Soretić, poznati srpski slikar, i njegova supruga gospođa Smiljka Soretić rođena Grđić, naša Hercegovka i ponosna Gačanka. Prekinu nam se tako još jedna nit koja nas je povezivala sa nekadašnjom gatačkom slavom koju su gradili poznati Gačani koji su uveliko izlazili van okvira zavičaja i bili pripadnici istinske srpske elite.

Sedamnaesta je bila kada Smiljka posle cjelogodišnje naše prepiske prvi put na više dana došla u svoje Gacko. U predhodnim njenim decenijama u Gacko je svraćala samo u prolazu i ne duže od nekoliko sati. „Svo moje djetinjstvo, sve očeve i stričeve priče o Gacku koje su se u našoj kući neprestano ponavljale, svi njihovi susreti sa svojim zemljacima odjednom su mi se vratile“, govorila je sa ushićenjem o ponovnom zagraljaju Gacka i Grđića posle višedecenijskog iznanstva o kome je pričala. „I ljudi su baš onakvi kakve sam ih kao mala zapamtila. Odmah u susret izlaze, otvoreni su, susretljivi, druželjubivi. Samo vole mnogo da pričaju i veličaju svoje mjesto i Hercegovinu. Sad vidim da sam prava Gačanka jer sam ista“, govorila je kroz smijeh i puna ponosa što je ista „k’o i moji zemljaci“. „ I fizički ste zdravi, i lepi. Svi. Zdrave vam oči. Nemate pojma koliko u belom svetu baš tog zdravog pogleda nedostaje. Svet je poludeo“, baš tu rečenicu često je ponavljala. I o nama u superlativu govorila. Doduše s godinama sve tiše.

Vjerovatno jer nas je upoznala. Boljelo je jako što je na svakom koraku vidjela da smo podijeljeni, da se Gacko i Hercegovina ne razvijaju, da smo letargični i ne preduzimljivi. Da više nemamo intelektualnog kapaciteta za velike stvari. S tugom je o tome govorila. I baš ta tuga koja je iz nje u poslednje vrijeme izbijala biće jedna od stvari po kojoj ću je pamtiti. Nažalost. I naše razgovre u kojima je gotovo u očaju pokušavala da nas pokrene na velike stvari i u kojima je u dalekoj Americi liječila nostalgiju a ja se ,obratno od nje, preko tih razgovora napajao Amerike, naše emigracije, i slobode. „Znaš Milane, nas je komunizam podelio i razorio a vi se i pored svega opet delite. Ne valja vam to. Treba da radite zajedno, da stvarate.

Ako to ne radite džaba ste ginuli“, prekoravala je. Sate smo potrošili u takvim razgovorima i pokušajima da joj objasnim da smo baš zbog tih posledica komunizma koje živimo ovako podijeljeni. „Znam, znam, ali se ne smemo deliti“, bila je uporna. A željela je, pod starost, sa svojim Gackom da radi mnogo toga. Dok još ima volje i energije. I novca. Da mu vrati jer se „zavičaju odnekud uvijek dužno“. Ranije, život nije dao. Planirala je obnovu kuće Grđića u gatačkoj „gornjoj čaršiji“ i da se preko njene obnove počne vraćati sjaj starog i zaboravljenog Gacka. Onog koje je danas u ruševinama. I da u toj kući bude legat „Braće Grđića“ u kojoj bi bila smještena porodična arhiva i spomen soba Grđića. Na jednom spratu. Na drugom da bude zavičajni muzej Gacka. Na trećem prostorije SPKD „Prosvjeta“ i galerija. U potkrovlju apartmani. „Pa kada nam, Milane, u goste dođu otmeni ljudi iz sveta da imaju gde odsesti. Da nam dolaze naši pisci poznati, da im obezbedimo da tu borave i da tu pišu. Slikari da slikaju. Da vide oni šta je naše Gacko.

Da možemo da ga vratimo na kulturnu mapu Srba. Na visokom nivou.“ Tako smo maštali i planirali. I nije nam se dalo. Punih sedam godina sa mrtve tačke da se krene. Da Opština riješi imovinsko – pravne odnose. Jedan jedini papir… Promjenu namjene, otkupi kuću u ruševnom stanju na svoje ime a onda da „Fondacija braća Grđić“, čije je osnivanje bilo u toku, uloži novac u izgradnju i opremanje. „Znaš Milane, siigurna sam da osim neke svoje ušteđevine koju imam mogu skupti bar 80 000 dolara. Za početak. Samo da oni to reše“, govorila mi je u povjerenju. I nije riješeno. Jer ništa više mi i ne shvatamo niti razumijemo.

Niti smo, čini mi se, za išta veliko sposobni. Od onoga što treba. Gotovo kolektivno. Bukvalno u očaju, na mnoge adrese pisala je i vapila „pomozite da se to reši pa da krenemo, Grđići umiru, stara sam, hoću da ovo uradimo, manite se politike“. Nije vrijedilo…. Kolika je ta njena želja bila najbolje možda govori i podatak da je u svojoj ozbiljnoj životnoj dobi i dubokoj starosti svoga čuvenog muža, zajedno sa njim, tri puta u ovih poslednjih šest-sedam godina dolazila sa Floride u svoj Beograd pa u Gacko.

Samo sa ovom namjerom. Ostaće nam snimljeni sati razgovora, njeni intervjui za Radio Gacko, meni moja lična arhiva, šest sati snimljnih razgovora sa Smiljkom u kojima je govorila kako je odrastala uz čuvenog „doktora Arona“ – Veselina Savića, o svome stricu velikom Ristu Grđiću, o momentima kada u bombardovanju Beograda gine Šćepan Grđić a ona i dan danas pamti vrisak.

O šetnjama njenog oca sa Ivom Andrićem koji se „legalizovao kod partije“, o Peru Slijepčeviću i mnogim drugima. O tome kako je kao mlad student baš na koledž u Americi gdje je ona radila na usavršavanje dolazio naš čuveni vizantolog Radivoj Radić i o mnogo čemu drugom. Ostaće poznanstvo mnogih Gačana sa ovom nesvakidašnjom ženom, ostaće nam u zalog veliki Grđići; Vasilj i Šćepan, Risto, Gojko, Radmilo.

Otkrvaćemo ih i otkrivamo jednog po jednog. Dok opet „u duhu ne zrene“ i kad neke nove generacije Gačana budu vaspitavane da vole svoj grad, njegovu istoriju i kulturu. Hvala gospođo Smiljka za divno poznanstvo koje me je oplemenjivalo. I oprosti nama, svojim neznavenim Gačanima.

Otac Saša Đorđević sa Floride ovako je za tužnu vijst javio:

„Jedan od najvećih srpskih slikara Feđa Soretić i njegova supruga Smiljka Soretić, izgubili su život nesrećnim slučajem, u porodičnoj kući u Venesu, Florida, gde su provodilo svoje penzionerske dane . Bili su članovi naše parohije i baš u predhodnu nedelju kada smo proslavljali Sv. Savu , slavu crkve , bili su na Sv. Liturgiji i na svečanoj akademiji u čast Sv. Save .

Ovo je zaista tužan trenutak za porodicu Soretić i Grđić, kao i sve srodnike i prijatelje ali i našu parohijski zajednicu. Feđa je proveo godine na Hilandaru i kako je sam govorio , bila je to “njegova druga kuća”. Takođe, kao i mnogi drugi umetnici, voleo je Pariz i tamo je proveo deo svog života. Smiljka je bila jedna od retkih, ako ne i najvećih, bibliotekara nekadašnje Jugoslavije. Volela je knjige i umetnost ..Bili su plemeniti, divni…Neka Vam je laka zemlja i Carstvo Nebesko.

Milan Nikčević, 08.02.2023

Radio Gacko

CATEGORIES
Share This