Građani poruku čitaju jednostavno. Ako nemaš dovoljno novca nisi za centar. A možda nisi ni za grad. Na ovo izrečeno, reakcije sugrađana su i ogorčene i lične.
„Moja porodica je 96 godina na svom imanju, 1 km od centra Banjaluke. Djed je bio trgovac u Kraljevini, otac funkcioner, majka imala višu školu, muž, djeca i ja fakultete završili. Nemamo vile, već skromnu kuću, jer niko nije bio lopov. A vi, lopovi, nas tjerate u šumu, odakle ste vi došli.“
U ovih nekoliko rečenica staje čitava frustracija ljudi koji žive u ovom gradu, a sada slušaju lekcije o tržišnoj „realnosti“.
Gradonačelnik Draško Stanivuković poručio je da život u centru ima cijenu. Ko ne može da plati sve što treba u centru, neka proda i ide gdje može. Govorio je i o mjerama koje uključuju obavezno sređivanje fasada u roku od tri godine, oporezivanje zapuštenih objekata, ispostavljanje računa, pa i sankcija onima koji ne sređuju dvorišta.
Ko ne bi volio da grad bude uređen? Ali, problem je što standard većine ne prati ambicije gradske kase. I ne spori niko da zapuštene ruine u centru treba rješavati. Ali, pitanje je hoće li se jednako revnosno rješavati kanalizacija u prigradskim naseljima? Hoće li pokrpati rupe na ulicama? Hoće li svaka kuća dobiti vodu i kanalizaciju?
Kada gradonačeknik kaže da svako treba da živi tamo gdje može, u teoriji može da zvuči tržišno racionalno. Ali…
„Pričaš o tuđim dvorištima punim blata, a gradske ulice ko svinjac, pune granja, rupa, metlu nisu vidjele od kako si ti na vlasti“, „Slažem se sa gospodinom, ali prvo treba da obezbijedi infrastrukturu u gradu. Svaka kuća ili stan treba da ima put, struju, vodu i kanalizaciju. Ima nas koji plaćamo porez u punom smislu, ali nemamo ništa od ovog“, „Bilo bi dobro pozabaviti se kanalizacijom u određenim naseljima. Nije Banjaluka samo centar. Kada je predizborna kampanja onda su Banjaluka i Motike, Kuljani, Priječani“… Šta više reći?
Autor: Željka Knežević
