Pontifikalno djelovanje pape Franje ostavilo je dubok trag u Katoličkoj crkvi. No, povelik dio hrvatskoga klera, osobito najvišeg, nije gajio simpatije prema Franji. Odnosili su se prema njemu hladno, rezervirano, a neki čak i neprijateljski. Razlog nije samo ideološki, nego je duboko ukorijenjen u narativ koji su sami konstruirali: da Katolička crkva u Hrvatskoj nije “samo” Crkva, nego “Stepinčeva Crkva”.
Kratka usporedba djelovanja kardinala Alojzija Stepinca i pape Franje jasno pokazuje koliko različiti su bili njihovi pogledi, životni prioriteti i pastoralno djelovanje. Stepinac, zagrebački nadbiskup i kasnije kardinal, djelovao je u turbulentnim vremenima.
Njegov odnos prema ustaškom režimu, služenje misa u čast i vječnu slavu Nezavisne Države Hrvatske, čak u travnju 1945., prisilna prekrštavanja pravoslavnih Srba i tek sporadične osude masovnih pogroma Srba, Židova i Roma te nemilosrdnih likvidacija svih protivnika ustaškog režima, bacaju tešku sjenu na njegovu ostavštinu. I to bez obzira na kasniji progon, zatvor i kućni pritvor za vrijeme komunističkog režima.
Crkva napuštenih i zaboravljenih
S druge strane, papa Franjo, rođen u Argentini kao Jorge Mario Bergoglio, bio je glas siromašnih, obespravljenih i potlačenih. Njegova je Crkva napuštenih i zaboravljenih; snažno se zalagao za ljudska prava imigranata, prava žena, borbu protiv klimatskih promjena, osuđivao rat i agresiju, borio se protiv rigidnoga crkvenog formalizma koji je, prema njegovu viđenju, udaljavao Crkvu od Kristove poruke.
Papa Franjo ipak nije ukinuo celibat i ni otvorio svećenički poziv ženama, oprezno je pozivao na otvorenost prema LGBT osobama, ali je nastojao Crkvu izvući iz zatvorenog kruga moći i približiti je stvarnome životu. Nije napravio te snažne iskorake koje su mnogi u Katoličkoj crkvi i izvan nje očekivali.
Kardinal Stepinac živio je u vrijeme kad ta pitanja nitko u tadašnjoj Crkvi nije ni postavljao, pa njegov pastoral iz današnje perspektive djeluje više nego anakrono. Žena je bila “drugotna”, zbog homoseksualnosti se išlo i u svjetovni zatvor; vjera je bila vezana uz nacionalizam i tradicionalizam, a univerzalna otvorenost svodila se na misionarstvo u zemljama i krajevima gdje je kršćanstvo bilo u povojima.
Zašto Stepinac nije svetac
Dio hrvatskoga klera – i dobar dio vjerničke javnosti – Franjin pontifikat doživljava gotovo isključivo kroz prizmu njegove “krivnje” što Stepinca nije proglasio svetim. Katolička crkva ima više od deset tisuća svetaca i blaženika, a procesi kanonizacije su dugi, složeni i često politički osjetljivi. Franjo je inzistirao na temeljitosti postupka, pogotovo zbog ozbiljnih povijesnih optužbi na račun Stepinčeva
djelovanja za vrijeme NDH.
Odbijanje da ga kanonizira – barem za njegova života – hrvatski su biskupi protumačili kao odbacivanje njihove verzije povijesti: da je Crkva u Hrvatskoj bila besprijekorna i čista čak i u najkontroverznijim danima Drugog svjetskog rata i terora ustaškoga režima.
Pravoslavni pogled na vjeru
U očima dijela hrvatskih klerika, kanonizacija Stepinca bila bi krajnji dokaz “nevinosti” i “pravednosti” Katoličke crkve u NDH, a ne baš tako malobrojnima i implicitna rehabilitacija samoga ustaškog režima. To im papa Franjo nikad nije mogao ili želio dati. Duboki problem hrvatskog katoličkog korpusa leži u poistovjećivanju vjere i nacionalnoga identiteta. Mnogim vjernicima i svećenicima biti Hrvat znači biti
katolik, i obrnuto. Takav pogled na vjeru, tipičan za pravoslavne crkve koje su nacionalne po strukturi (srpska, ruska, grčka), nije u duhu univerzalne Katoličke crkve.
Katolicizam je, po samoj riječi katholikos — univerzalan, iznad nacija, iznad granica, iznad povijesnih trauma. Iz toga fundamentalnog nerazumijevanja proizlaze mnogi problemi: zatvorenost prema imigrantima, netrpeljivost prema drugim vjerama i narodima, nerazumijevanje socijalnih i etičkih prioriteta Crkve u suvremenu svijetu.
Rat je počeo na Bleiburgu?
Simbolično, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša ove je godine u svojoj uskrsnoj poslanici našao za shodno istaknuti 80. obljetnicu Bleiburga, događaja koji dio hrvatske javnosti mitologizira kao najveću nacionalnu tragediju. Nije spomenuo nijedan drugi događaj iz Drugog svjetskog rata: rasne zakone koji su ukinuti tri dana nakon Hitlerova samoubojstva, četiri godine progona i likvidacija Srba, Židova, Roma i hrvatskih antifašista, javna vješanja talaca na perifernim zagrebačkim banderama u veljači 1945., a 7. svibnja te godine i na Zrinjevcu — izgleda kao da je za zagrebačkog nadbiskupa Drugi svjetski rat započeo tek na Bleiburgu i to tjedan dana nakon kapitulacije nacističke Njemačke.
I ovogodišnju, kao i sve dosadašnje obljetnice proboja logoraša iz Jasenovca (22. travnja 1945.) visoki i viši kler Katoličke crkve uporno zaobilazi. Jedina iznimka od ignoriranja povijesnog značenja najvećega ustaškog koncentracijskog logora bio je posjet tadašnjeg nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića Spomen području Jasenovac 2009. godine.
U Crkvi su Europljani manjina
Izostanak katoličkoga klera sa službenih državnih komemoracija proboja jasenovačkih logoraša sigurno nije u skladu s onim što Katolička crkva javno propovijeda. U konklavi koja će izabrati novog papu sudjelovat će 134 kardinala, od kojih su samo 52 iz Europe. Njih čak 108 imenovao je papa Franjo, pa se scenarij povratka Crkve u doba kad je Jorge Mario Bergoglio za Vatikan bio samo jedan od južnoameričkih radikalno lijevih klerika ne čini previše vjerojatnim. Hoće li hrvatski kler, i barem veći dio vjernika, napokon prihvatiti stvarnost da Katolička crkva nije ni hrvatska, ni talijanska, ni poljska, nego univerzalna i raznolika zajednica svih ljudi, u kojoj su Europljani manjina? I hoće li shvatiti da vjera nije ekskluzivno pravo jedne nacije, nego poziv na služenje i ljubav prema čovjeku – svakom čovjeku, bez obzira na rasu, naciju, vjeru i seksualnu orijentaciju?
Stepinac nije budućnost
Crkva ne može izbrisati Franjin pontifikat. Ne može se vratiti šezdeset ili stotinu godina unatrag, kolikogod to neki u Hrvatskoj željeli.
Katolička crkva budućnosti neće biti “Stepinčeva crkva”, nego crkva pape Franje i njegovih nasljednika, univerzalna crkva siromašnih, crkva imigranata, crkva obespravljenih i odbačenih. Pitanje je želi li većina hrvatskoga klera i njegove pastve takvu Katoličku crkvu.
Pastorale pape Franje i kardinala Stepinca dijeli nepremostiv jaz. Stepinac je Crkvu vidio kao tvrđavu koju treba braniti: od komunista, od pravoslavnih, od “nevjernika”, a vjera se kod njega često stapala s nacionalnim identitetom.
Vjera ne brani naciju, nego čovjeka
Njegov pastoral bio je statičan, više usmjeren na očuvanje “čistih granica” nego na otvorenost prema drukčijima. Pokajanje i povratak normama bile su ključne riječi njegova pristupa.
Franjo je, nasuprot tome, Crkvu pretvorio u poljsku bolnicu – otvorenu za ranjene, one koje tradicionalna Crkva nije znala ili htjela prihvatiti. Siromašni, imigranti, žene, LGBT osobe, čak i Zemlja sâma kroz borbu protiv klimatskih promjena, postali su njegova nova “pastva”.
Umjesto da zida nove bedeme, Franjo je gradio mostove prema svima koje je Crkva nekoć ostavljala izvan svojih zidina. Za razliku od Stepinca, Franjo je pokazao da vjera ne brani naciju – vjera brani čovjeka.
GORANKO FIŽULIĆ/Telegram.hr
