Ova priča, koja je digla na noge Banjaluku, samo je jedna od mnogih u Bosni i Hercegovini, koje svjedoče sa kakvim se problemima, svakodnevno, suočavaju volonteri i zaposleni u javnim kuhinjama.
Javne kuhinje su posljednje utočište za hiljade gladnih ljudi. Još je više onih kojima je besplatni obrok neophodan, ali ga ne mogu dobiti.
Prema publikaciji “Mapiranje javnih kuhinja u BiH”, koju je 2023. godine objavio UNDP, 54 javne kuhinje i humanitarne organizacije dijele besplatne obroke za ukupno 18.029 korisnika.
Ovo su podaci iz 2022, a ranija istraživanja ukazuju na to da se, još od vremena korona pandemije, broj korisnika javnih kuhinja povećava za oko 500 ljudi godišnje. Tako se može procijeniti da trenutno po obroke u narodne kuhinje dolazi oko 20.000 stanovnika BiH.
Više od milion siromašnih
Ipak, gladnih je mnogo više. Mada egzaktnih i ujednačenih podataka o socijalnoj ugroženosti nema, neka od ranijih istraživanja ukazuju na to da je stanje, najblaže rečeno, alarmantno.
– Prije korona krize svaki šesti stanovnik BiH preživljavao je sa 90 do 150 KM mjesečno, a broj siromašnih se procjenjivao na 800 do 900.000 ljudi. Dakle, realno je očekivati da broj siromašnih poraste na više od milion stanovnika. Istina je da ljudi odlaze iz BiH, ali odlaze oni koji imaju potencijala za napredak, a u zemlji ostaju siromašni i marginalizovani – izjavila je ranije za Srpskainfo Ranka Ninković-Papić, direktorka Fondacije za socijalno uključivanje u BiH.
Da su potrebe za obrocima veće od mogućnosti javnih kuhinja ukazuje i podatak da javne kuhinje djeluju u samo 38 opština i gradova, odnosno u manje od 27 odsto lokalnih zajednica u BiH.
Najviše javnih kuhinja u Federaciji BiH ima Kanton Sarajevo, a u Republici Srpskoj Banjaluka i Prijedor.
Žalosno je ali istinito: čak i pristup kazanu sa besplatnim obrokom u BiH je najčešće privilegija onih koji žive u velikim gradovima.
Njih nema ko da nahrani i utješi
Tako siromašne i gladne u Bosanskom Grahovu, Ribniku, Istočnom Drvaru, Rudom, Srebreniku… i mnogim drugim malim i skrajnutim opštinama nema ko da nahrani i utješi.
A da je potreba za obrocima itekako velika pokazuje i publikacija “Mapiranje usluga socijalne pomoći u 9 jedinica lokalne samouprave”, koja je obuhvatila opštine u zapadnoj Krajini i Livanjskom kantonu.
U ovim opštinama, u kojima živi mnogo povratnika i starijih osoba, skoro polovina anketiranih se izjasnila da bi im najpreča bila pomoć u nabavci hrane i da bi javne kuhinje za njih bile spas.
Čak i u gradovima koji imaju po nekoliko javnih kuhinja, mnogi ljudi u potrebi ne mogu doći na red za besplatan obrok, jer su kapaciteti kuhinja ograničeni.
– Mi dnevno podijelimo oko 700 do 800 obroka, a mogli bi podijeliti i 3 puta više, koliko nam se ljudi javi i moli za pomoć. Rado bismo pomogli svima, ali naprosto, nemamo dovoljno novaca i dovoljno donacija u hrani, da bismo nahranili toliki svijet – kaže Miroslav Subašić, osnivač organizacije “Mozaik prijateljstva” i javne kuhinje “Obrok ljubavi” u Banjaluci.
Slične brige dijele i druge javne kuhinje u BiH.
Čak 47 odsto javnih kuhinja nema dovoljno finansijskih sredstava za nabavku hrane, ni za postojeće korisnike, a u 94 odsto kuhinja sveukupni nedostatak finansijskih sredstava vide kao najveći izazov s kojim se suočavaju.
Velika većina javnih kuhinja zavisi od grantova iz lokalnih budžeta i od pojedinačnih donacija, uglavnom sugrađana iz lokalne zajednice i onih koji žive u inostranstvu.
Samo 4 od 54 javne kuhinje imaju potpisane ugovore ili sponzorstva s privatnim firmama za donaciju hrane.
Veliki broj organizacija, koje vode javne kuhinje, nema vlasništvo nad objektom u kojem djeluju. Vladine ili javne institucije su vlasnici skoro polovine objekata u kojima djeluju kuhinje.
– Kada je tako, to je sve od danas do sutra, ne možete ništa planirati, niti ulagati u objekat, niste sigurni da ćete sutra imati krov nad glavom i da sutra neko neće odlučiti da poruši stari objekat u kojem radite i izgradi novu stambenu zgradu sa skupim kvadratima – kaže Miroslav Subašić.
Javne kuhinje nedovoljno opremljene
Uz sve ovo, voditelji javnih kuhinja se žale da nemaju dovoljno adekvatne opreme za rad i da je i to jedan od faktora zbog kojih ne mogu da nahrane više gladnih.
Čak 50 odsto organizacija smatra da ne raspolaže dovoljnim sredstvima za rad: opremom i pomagalima potrebnim za obavljanje svojih aktivnosti. Najčešća oprema koja kuhinjama nedostaje su dostavna vozila, pećnice i šporeti, te frižideri i kuhinjska pomagala – navodi se u publikaciji “Mapiranje javnih kuhinja u BiH”.
Možda bi donacija javnim kuhinjama bilo više da se na njih ne plaća porez.
U više od 80 odsto organizacija, koje se bave ovom djelatnošću smatraju da je pravni okvir socijalne zaštite u Bosni i Hercegovini neadekvatan za rad javnih kuhinja i ostvarivanje cilja smanjenja gladi.
Da čak ni finansiranje iz budžeta ne mora biti najsretnije rješenje, ako se ne provodi kako treba, pokazuje bizarni primjer iz Brčkog.
U Brčko distriktu BiH je zastupljen jedinstven način zbrinjavanja gladnih. Vlada Brčko distrikta BiH svake godine objavljuje tender za nabavku “usluga podjele besplatnih obroka”, pa taj posao dobije ugostiteljski objekat čija je ponuda najprihvatljivija.
– Ključni izazov koji se javlja kod ovakvog načina organizacije podjele besplatnih obroka jeste prekidanje usluge početkom godine usljed žalbi na tender za izbor ponuđača usluge. U tom slučaju, korisnici nisu u mogućnosti koristiti pravo na besplatan obrok sve dok se proces nabavke ne okonča, što može potrajati i do šest mjeseci – navodi se u publikaciji UNDP u BiH.
