Dva jubileja u Trapistima: Banjaluka slavi Pfanera i crkvu koja postaje svetište (VIDEO)

– U tišini prirode i oazi molitve, u trapističkoj opatiji „Marija Zvijezda“ vjernici će u nedjelju obilježiti dva važna jubileja – 200. godišnjicu rođenja Franca Pfanera, utemeljivača opatije i čovjeka koji je promijenio Banjaluku, i 100. godišnjicu izgradnje Crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, vjekovnog simbola duhovnosti katolika na ovim prostorima, koja će postati biskupijsko marijansko svetište

Svi oni koji zakorače u dvorište samostana, kako nam priča monsinjor Ivica Božinović, svećenik banjalučke biskupije, kažu da je to mjesto mira i tišine.

„Sjećam se dobro, jedanput smo imali snimanje u crkvi, pa je novinarka rekla u tišini: ‘Bože moj, koliko su ovi zidovi natopljeni molitvama.’ Očito da, tko god dođe u ovu crkvu, osjeti upravo to“, priča nam monsinjor Božinović u tišini samostanskih prostorija.

Osim za katolike, prema njegovim riječima, obilježavanje ova dva velika jubileja trebalo bi da bude važno i za sve one koji nisu katolici, jer je, kako nam govori monsinjor, upravo Franc Pfaner, koji je utemeljio samostan 1869. godine, preporodio Banjaluku.

„Pfaner je dao silan doprinos Banjaluci na polju obrazovanja, poljoprivrede, industrije… Sjetimo se samo da je prva sijalica koja je zasvijetlila i osvijetlila Banjaluku bila upravo iz trapiskog samostana. I dan-danas ‘Banjalučka pivara’ se ponosi 1873. godinom kao početkom proizvodnje, a tada je to bila trapiska pivara i oni su proizvodili trapističko pivo. Da ne govorimo o siru po kojem je cijeli ovaj kraj postao glasoviti, jer je u prošlosti taj sir išao i na carski bečki dvor, ali i na kraljevski dvor u Beogradu. Svi su znali što je trapistički sir. Zato ponavljam, ovaj jubilej bi trebao biti podsjećaj ne samo katolicima, nego i svim Banjalučanima na silan doprinos koji su trapisti dali u razvoju ovog grada i ovog mjesta“, ističe monsinjor Božinović za „Nezavisne novine“.

Crkvu koja je postala omiljeno sakupljalište i mjesto u koje dolaze katolici, ali i brojni nekatolici, projektovao je Eberhard Vegnant, koji je takođe, stupio u samostan. Osim nje, za života je projektovao i cijeli niz crkava od Gradiške, preko Banjaluke do Prnjavora.

Kada je građena, ova crkva, kako nam priča monsinjor Božinović, bila je prva crkva u cijelom kraju u koju je ugrađena čelična armatura i portland cement, pa se vjeruje da je upravo to razlog zašto je preživjela strašni zemljotres koji je pogodio Banjaluku 1969. godine.

„I još je nešto vrlo interesantno, a to je da se izvođač tada obavezuje da će radove izvesti po građevinskim propisima Austrougarske. Austrougarske tada nema već sedam godina. To je nevjerojatno. Godine 1918. Austrougarske nema, a 1925. gradi se crkva i traži se da se gradi po propisima Austrougarske. Dakle, zakoni su nadživjeli državu“, navodi on zanimljiv detalj.

Od osnivanja do danas, trapistički samostan preživio je brojnu štetu i nepravde, i prirodne i ljudske, ali je opstao i ostao kao svjedok čovjekove predanosti Bogu. Za sve te godine, u samostanu su boravile stotine redovnika koji su položili zavjete, a oko 430 njihovih imena ispisano je u izložbeno-galerijskom prostoru samostana.

„Onih koji su pokušali, a nisu uspjeli bilo je daleko više“, kaže monsinjor Božinović.

Kako nam priča, u samostanu su živjeli ljudi iz, sada gledano, 16 različitih država, a uoči Prvog svjetskog rata, samostan je doživio svoj vrhunac kada je u pitanju broj redovnika.

„U samostanu je tada bilo oko 260 redovnika, to je bio jedan mali grad. Onda je došao Prvi svjetski rat koji je nanio određene štete u smislu da su mlađi bili mobilizirani, neki su poginuli, neki se nisu više vratili… Međutim, samostan se i oporavio“, priča on.

Uoči Drugog svjetskog rata u Trapistima je bilo oko 150 redovnika.

„Dolaskom komunizma, ja bih rekao, samostanu je nanesena nepopravljiva nepravda. Oduzeta je imovina, dio mlađih članova završio je po različitim komunističkim zatvorima i zajednica se iza Drugog svjetskog rata, praktično, bila i raspala. Tek negdje šezdesetih godina prošlog stoljeća se opet oformila. Onda je došao potres ’69. Više nisu imali gdje stanovati, pa najveći dio zajednice se preselio u Kloštar Ivanić. Vratili su se 1977. Međutim, to su već bili ljudi u godinama… Novih članova nije bilo. Danas imamo dva živuća trapista, to su pater Zvonko i pater Tomislav Topić, jedan je ovdje župnik, drugi je u Gradišci. I sve ovo što je ostalo od čuvene opatije ‘Marija Zvijezda’, preuzela je Banjalučka biskupija s ciljem da sačuva baštinu“, kaže monsinjor Božinović.

Međutim, čini se da to bogatstvo koje nosi trapistički samostan i nije umnogome izašlo van zidina samostana, a ni djela samog Pfanera, barem prema mišljenju Božinovića, nisu cijenjena onako kako bi trebalo da budu.

„Uzmimo samo jedan detalj… Neshvatljivo je da se barem jedna ulica koja prolazi kraj samostana ne zove trapiska ili trapistička. Drugo, neshvatljivo je isto tako da se za Franca Pfanera kao čovjeka koji je došao izvana, doveo ljude, preporodio ovaj kraj, maltene i ne zna. Da li će u budućnosti biti drugačije? Ja se nadam da hoće. Ono što, rekao bih, premalo prepoznaju Banjalučani, prepoznaju brojni turisti iz cijelog svijeta koji ovdje dolaze. Od Amerike, Rusije, Belgije, Francuske…“, kaže on za „Nezavisne novine“, ali i ne krije da pozitivnih pomaka ima.

Međutim, kako kaže, treba jači zamah u vezi s tim pitanjem.

„Uzimamo samo hidrocentralu. Zgrada i dan-danas stoji. Opljačkana u ratu. Ono što se nije moglo odnijeti, stoji. Ona je tu. Od nje se mogao napraviti sjajan muzej, da s ponosom pokazujemo da je odavde prva struja ušetala u Banjaluku zahvaljujući ljudima iz cijelog svijeta“, priča Božinović.

I dok se neke stvari ne promijene, oni mijenjaju koliko mogu, pa su povodom dva velika jubileja oformili u dvorištu crkve park Franca Pfanera.

„Bit će to mjesto na koje će ljudi moći slobodno doći i, rekao bih, moći uživati u jednoj šutnji, tišini koja nije obična šutnja i obična tišina, nego izvire, iz svega onoga što su nam stotine ljudi iz različitih dijelova svijeta ovdje ostavile“, navodi on.

A sigurno je da će ljudi dolaziti da se mole u tišini. Možda i više nego ranije, jer će Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije postati prvo biskupijsko marijansko svetište.

„Naš biskup Željko Majić, razgovarajući sa svećenicima, a budući da u banjalučkoj biskupiji nema nijedno službeno proglašeno svetište, želio je da imamo u Banjalučkoj biskupiji svetište, Gospino marijansko svetište“, objašnjava monsinjor Božinović.

Kako kaže, svetišta imaju poseban ritam kada su u pitanju pastoral i bogosluženja.

„I za ovo svetište će biti urađen određeni kalendar kroz godinu, gdje će se ljudi moći u posebne dane na Marijine blagdane ovdje okupljati. Najprije, ja bih rekao da je nama svima čast da se ova crkva uzdigne na razinu svetišta, a uvjereni smo duboko da će još više zaživjeti, da će se još više ljudi ovdje okupljati, ne samo iz naše biskupije, nego da će dolaziti i iz susjednih biskupija, odnosno i iz susjednih država“, ističe on.

A tako će zasigurno biti već u nedjelju, kada će misno slavlje u 11 časova predvoditi kardinal Vinko Puljić, umirovljeni nadbiskup vrhbosanski.

Nezavisne