Za neke ne znam ni gdje su. Neće ni da se jave – kroz suze progovara Radojka.
Teška mladost i borba da djecu nakon razvoda izvede na pravi put, donijeli su joj još težu starost. I ruke kojima je prehranila porodicu izdale su je, pa više ne može da radi. Odem u grad i prosim u zadnje vrijeme, jer ne mogu da radim – kazala je ona.
Brigu o njoj preuzela je sestra.
– Boli što sto dosađujem porodici koja je u teškoj situaciji. Iako je to moja sestra,to je tuđa kuca – rekla je ona.
A da je srce roditelja najprostraniji dom i male i velike djece, dokazuju nam svakodnevno – i dok su u punoj snazi, i kad ostare. Umjesto da ih tretiramo kao servis za unuke, psihološkinja Adriana Pejaković predlaže nešto ljepše.
– Da obratimo pažnju jer ćemo svi biti stari. Da im pružimo pažnju i ljubav i poštovanja, a ne da jurimo za stvarima u životu – pojašnjava Pejaković, prenosi RTCG.
Da je prisustvo babe i djeda značajno i za djecu, znamo svi koji pamtimo tu neizmjernu ljubav. I zato je na ljubav najljepše odgovoriti istom mjerom.
– Nekada se stari osjećaju zapostavljeno, ali neće da kažu jer smatraju da nisu prioritet. Nekad je važno da zastanemo da se sjetimo i da ih pitamo kako su. Oni misle da su nam na teretu – smatra Pejaković.
Isto to osjeća i Radojka, da nikom nije teret. Zakon o porodici kaže da su djeca dužna da izdržavaju svoje roditelje.
Pejakovićeva napominje da bi to svima trebalo da bude želja i neobaveza.
– Ako smo rasli u porodici gdje je bilo puno ljubavi ,u kojoj smo brinuli jedni o drugima osjećamo ne samo moralnu obavezu nego ljubav i posvećenost – dodaje ona.
Radojka o sebi i svom zdravlju brine sama. No, njenu bol ne može da izliječi ljekar. Ni želje nisu
velike, a upućene su djeci.
– Makar taj telefonski poziv i da se sastanemo da progovorimo. Drugo ne tražim -poručuje ona.
Radojki bi jedan poziv uljepšao dan, ali i mnogim roditeljima, da znaju da o njima misle oni kojima su život posvetili, a to je najmanje što možemo da učinimo.
Srpskainfo
