Djeca na ekranima, roditelji u tišini: Kako ekranizam mijenja porodice
Uđete u kafić i oko vas ista scena – dijete u kolicima ili na stolici, pogled prikovan za ekran. Nekada su se mališani igrali kockicama, crtali po salvetama ili tražili pažnju roditelja, a danas ih smiruje i „hrani“ telefon ili tablet. Dok im kašika sa supom ili viljuška s pomfritom ide prema ustima, oni ni ne primijete – jer su „pojeli“ epizodu crtanog filma, a ne ručak.
Roditelji su često uvjereni da time kupuju mir – dok ispiju kafu ili završe razgovor. Ali taj mir je kratkoročan, a dugoročne posljedice mogu biti ozbiljne.
Šta je ekranizam?
Ekranizam je pojam koji opisuje pretjerano korištenje ekrana – telefona, tableta, kompjutera, televizora – koje postaje svakodnevna navika i način regulacije emocija. Umjesto da dijete uči čekanju, dosadi, kreativnoj igri ili komunikaciji, ekran postaje glavni „umirivač“.
Povezanost s poremećajem pažnje
Sve češće u svojoj praksi vidim djecu koja teško održavaju pažnju, brzo odustaju od zadatka i pokazuju nestrpljivost. Roditelji se pitaju da li dijete ima ADHD. Ipak, u mnogim slučajevima ne radi se o neurološkom poremećaju, već o mozgu naviknutom na brze, šarene, stalno mijenjajuće sadržaje. Kada se navikne na stalnu stimulaciju, mozak teško podnosi mir, tišinu i fokus.
Porodični obrasci koje prepoznajem:
• Ekran kao nagrada ili kazna – dijete dobija ili gubi ekran zavisno od ponašanja, što ekran dodatno čini „najvažnijom stvari“ u životu.
• Roditelji na ekranima – dok se djeca kritikuju zbog igrica, roditelji često i sami vise na telefonu. Djeca uče iz primjera, a ne iz riječi.
• Nedostatak zajedničkog vremena – porodice sjede zajedno, ali svako u svom virtualnom svijetu.
Ono što vidimo u kafićima, restoranima, na porodičnim okupljanjima zapravo je slika šireg problema i ogledalo savremenog društva. Na prvi pogled – tišina, red i mir. Ali ispod površine – prekid veze između djeteta i roditelja, između generacija, pa i među samom djecom.
Radila sam s porodicom čiji je sedmogodišnji dječak satima boravio uz tablet. Roditelji su priznali da ga ekran „čuva“ dok oni završavaju obaveze. U školi je imao problema s koncentracijom, bio je nestrpljiv i često prekidao druge. Kada su roditelji počeli uvoditi granice i zajedničke aktivnosti bez ekrana, promjena nije bila laka – bilo je ljutnje i suza. Ali već nakon nekoliko mjeseci pažnja i samokontrola su se značajno poboljšali.
Šta možemo uraditi?
• Granice – djeca mlađa od dvije godine uopšte ne bi trebalo da koriste ekrane. Kod starijih, vrijeme treba da bude ograničeno i uz pratnju roditelja.
• Zajedničke aktivnosti – šetnje, crtanje, čitanje, priče prije spavanja – razvijaju pažnju i povezuju porodicu.
• Roditeljski primjer – ako želimo da dijete ostavi telefon, moramo i mi odložiti svoj.
• Učenje dosadi – djeci treba ostaviti prostor da im bude dosadno, jer upravo tada nastaju igre i ideje.
Ekranizam nije problem samo djeteta – to je problem porodice i društva. Ako ga ne prepoznamo na vrijeme, rizikujemo generacije koje neće znati čekati, koje će imati sve manju toleranciju na frustraciju i sve veću potrebu za stalnom stimulacijom. A sve počinje u kafiću, restoranu, dok roditelj, umoran i u žurbi, gurne telefon u male ruke – misleći da čini uslugu, a zapravo pravi dugoročni rez u odnosu i pažnji svog djeteta. (Autor je psiholog i porodični psihoterapeut).
Nezavisne
