UIstočnom Sarajevu, mlada djevojka izgubila je život zakucavši se automobilom u stub ulične rasvjete. Automobil se prevrnuo, a život je ugašen u sekundi. Nešto kasnije, u Gradišci, žena je udarila u kamion na carinskom terminalu nije joj bilo spasa. U Banjaluci je pješak udaren na pješačkom prelazu. Juče, na autoputu 9. januar, još jedna nesreća. Automobil smrskan, vozač prevezen u bolnicu. Crni bilansi bez predaha.
Ovo nisu vijesti koje treba “konzumirati” kao dnevnu dozu crne hronike, već kao poziv na uzbunu. Jer dok se mi kao društvo navikavamo na zvuk sirena i slike smrskanog lima, putevi nam svakodnevno gutaju živote. Svaka ova nesreća nosi svoju priču, svoj bol, svoje “šta bi bilo da nije…”. I koliko god da nas ove vijesti pogađaju, jednako brzo ih zaboravimo. Sve dok se ne desi neka nova.
Istina je da se često krivica traži samo u institucijama, lošim putevima ili nedovoljnoj kontroli. Ali istina je i to da često sami donosimo pogrešne odluke. Ubrzavamo jer kasnimo. Pretičemo gdje ne treba jer smo “sigurni da stignemo”. Skrećemo pažnju s puta zbog poruke na telefonu. I onda? Sekunda nepažnje postane kraj.
I infrastruktura mora biti bolja. Zakon mora biti stroži i dosljedno primjenjivan. Ali i mi, vozači, moramo biti odgovorni. Jer nijedan sistem, nijedna kamera, nijedna patrola ne mogu zamijeniti odgovornost koju svako od nas nosi kada sjedne za volan.
Pješaci se boje prelaska ceste, vozači se utrkuju kao da su sami na putu. Sutra neko od nas može biti ta “crna hronika”.
Naši putevi nisu trkaće staze. Naš život nije igra. Možda ne možemo spriječiti svaku nesreću. Ali možemo učiniti sve da ih bude manje.
Autor: Sanja Dragić/Srpskainfo
