Na Kupreškoj visoravni. Jer kao što nam je i sama rekla, tu je njena djedovina, tu su joj i srce i duša. Na Badnji dan usjeca se Badnjak, tako ga mi ove godine, zajedno sa našom domaćicom usjekosmo na Kupreškoj visoravni, na kojoj su i danas itekako vidljivi ožiljci ratnih dešavanja devedesetih. I vjera u neko bolje sutra.
– Ovdje se nalazi porodična kuća moje porodice. Mog djeda Vlade. Ovdje sada niko ne živi, ali otkako sam došla na Kupres, svake godine za praznike, za Božić, na Vaskrs, za slavu, dolazim ovdje i evo u ovom slučaju, donosim Badnjak, jer je ovo kuća koja je za mene puna života, jer je puna uspomena. Mi smo bili jedna velika porodica, što smo Bogu hvala i sada, i moja velika želja je bila da se ovdje okupljamo, u ovoj kući, koju smo uspjeli obnoviti, uspjeli smo osposobitijedan sprat. Ovim današnjim dolaskom željela sam da obilježiti Božić na najljepšem mjestu na svijetu, a to je upravo ova kuća – zbori Valentina.
Ovdje je sve nekada vrvjelo od života. Eh, druže moj, kako je to nekada bilo ovdje, pa vriska, pa dječja graja. Ljudi su odvajkada ovdje vrijedni bili, radili. Valjalo je porodicu prehraniti, kući pridonositi.
– Sada, Donji Malovan tužno izgleda, a nekada, ej nekada – ote se po ko zna koji put uzdah iz grudi Valentine koja, iako je tada još djevojčurak bila, dobro pamti kako se to nekada živjelo na Kupreškim visovima.
– Mi smo kao porodica u tom strašnom vremenu za koje je najbolje reći ne ponovilo se nikome nikada prošli kroz jako teške trenutke. Tri muške glave iz ove kuće su izgubile život. I to je jedan od razloga zašto sam toliko vezana za ovu kuću. Neko kaže, to je negdje tamo to je devastirano. Ne, ovo je za mene najljepše mjesto na svijetu. I ova kuća je za mene najljepša na svijetu.
Ona je za mene prepuna uspomena, i vrati mi sjećanje na lijepe dane, na drage ljude. Na ovaj dan je ovdje bilo puno pjesme, puno radosti, i mirisa onih divnih jela. Ovdje su ljudi bili domaćini, dobri ljudi, pa bi ovdje za Božić mirisala pečenica, pršut. Predivni su to bili dani.
To ne možemo vratiti, ali možemo dati sve od sebe da ponovo oživimo te kuće. Ja sam srećna što nakon toliko mjeseci truda, rada, znoja, mogu danas ući i sjesti ovdje u ovu kuću. To je kuća u kojoj sam po prvi put proslavila svoju krsnu slavu, susrela se sa svojim običajima, gdje su mi stariji pričali, šta je Božić, zašto je on važan, ko sam, odakle sam, zato će ova kuća za mene ostati tako važna – zbori stegnutog grla Duvnjak usijecajući Badnjak i objašnjavajući nam kako se ovdje usijeca bukovo drvo jer na ovim visovima nigdje nema cera.
Božć i Badnji dan na Kupreškoj visoravni, nikada iščeznuti neće iz sjećanja naše domaćice.
Godinama unazad bar na ovaj način, Valentina i njena majka čuvaju sjećanje na one Božićne praznike kada smo svi imali puno više osmjeha na licima, kada je upravo osmjeh bio uobičajena ljudska pojava, kada se osmjeh kupovao nije. I sama je, onog momenta kada je osmjeh nestao, spakovala svoje stvari i mahnula Banjaluci, za koju je i danas vezana. Za grad na Vrbasu ju i dalje vežu brojne uspomene, ali rodna gruda je ipak rodna gruda.
Danas, sedam godina nakon povratka na kućni prag, Valentina se na svom imanju u Donjem Malovanu bavi organskom proizvodnjom. Njene proizvode možete pronaći putem društvenih mreža, 100 prirodno 100 domaće Malovanjka.
– Evo upravo ovdje iza mene se nalazi ona parcela na kojoj su bile one ogromne mrkve. Te su fotografije izazvale divljenje na društvenim mrežama. Ali tako je. Ovdje uspijevaju mrkve, krompir, cvekla, bijeli i crveni luk i kupus. Paprika i paradjaz ovdje na 1200 m nad morem ne mogu uspijevati. Ali ovo što imamo, mi proizvodimo punom parom. Gledajte, ovdje nema zagađivača, priroda je čista. Sve moje biljke koriste isključivo kišnicu, nema hemije, mi uzgajamo isključivo organsko povrće, tako da koristimo samo životinjsko đubrivo. Imamo ovce, i samo time tretiramo zemlju. Ono je izuzetno kvalitetno, tako da zahvaljujući zemlji, klimi, našem radu i trudu i ovčijem đubrivu uzgajamo sve one biljke koje možete vidjeti na društvenim mrežama – ponosno priča Valentina podsjećajući da se nimalo ne kaje što se na takav korak odlučila, već joj je samo žao što se to nije prije desilo.
Našu posjetu Kupreškoj visoravni privodimo kraju. A toliko toga mogli smo još reći. Ipak na koncu, našu dragu domaćicu, sa kojom sam i sam godinama dijelio radijski mikrofon na jednoj Banjalučkoj radio stanici, upitah šta bi to, nakon svega što je i sama kroz život prošla, poručila ljudima. Šta bi to rekla našim dragim gledaocima, ne bili “Putokazima” vođeni, pronašli svoj životni put, onaj koji će im vratiti osmjeh na lice, onaj koji će ih ispuniti srećom:
– Prvo da im poželim zdravlja, to nekako i prvo sama sebi poželim, ali evo moja poruka bi bila da se potrudite koliko god više možete da se radujete sitnicama. Mi ćemo reći za njih da su sitnice, ali to su u suštini jako krupne stvari. Jer život tako brzo prolazI. Čini mi se da nismo toga ni svjesni. Potrudite se da vrijeme provodite sa ljudima sa kojima vam je prijatno, da posao koji radite volite, i da skratim, potrudite se da nekim sitnicama sebi uljepšate život – reče na kraju Valetnina Duvnjak.
Dragi moji drage moje, neka vam i ova priča ispuni vaša srca, neka vam dočara duh Božićnih praznika, neka se porodice okupe, neka vas ispuni vjera u bolje sutra. Jer to je bio cilj ove priče. Da se nadamo vremenima boljim , da vjerujemo u neko bolje sutra, da njegujemo našu tradiciju i običaje i nikada ne zaboravimo rodnu grudu, stoga, na kraju, mir Božji, Hristos se rodi.
Ljubinko Spasojević/Elta TV
