Boro iz Grahova nakon 26 godina našao ljubav iz mladosti (FOTO)

Boro iz Grahova nakon 26 godina našao ljubav iz mladosti (FOTO)

Sela oko Bosanskog Grahova puna su starih neženja, ali Borislav – Boro Galić (61) nije jedan od njih. U mladosti je, priznaje, bio lola, nije mu ženidba padala ni na kraj pameti, ali kad je prevalio pedesetu odlučio je da okrene list. I dao se u potragu za Crnogorkom Saškom, svojom ljubavi iz mladosti.

Desila se priča sa hepiendom, kao iz zaboravljenih starih romana.

– Nije da svih ovih godina nisam mislio na Sašku, ona je, ako ćemo pravo, ljubav mog života. Ali, kad sam bio mlad, nisam bio svjestan šta žena može značiti u životu muškarca – priča Boro.

Do pameti je došao tek kad je preko glave preturio rat, ranjavanje, izbjeglištvo i turobni povratnički život u opustjelom selu.

– Vratio sam se, među prvima, prije 20 godina. Prvo sam boravio u razrušenom Grahovu, dok u mom selu Maleševci nije obnovljena elektro-mreža i stvoreni kakvi-takvi uslovi za život – priča Boro.

U selu je zatekao srušenu kuću i devastirano porodično imanje. I rijetke komšije i rođake, mahom starije ljude, koji žive sami. Nema u Maleševcima nijedne mlade porodice, nijednog djeteta.

Više od borbe za goli život Boru je mučila samoća. I saznanje da će mu, kako dani i godine prolaze, biti sve teže.

– Prije deset godina sam prelomio i pozvao hotel u Herceg Novom, gdje smo u mladosti Saška i ja radili i gdje smo se upoznali 1985. godine. Našao sam našeg starog šefa i klupko je počelo da se odmotava – priča Boro.

Baka sa 21 unučetom

Ispostavilo se da je Saška odavno promijenila prezime, da je udovica i da ima odraslu djecu i 21 unuče. Nije slutilo na dobro, jer odmah su se pojavili komentari tipa: ne priliči baki, koja ima toliko potomstvo, da se ponaša kao šiparica.

Ali, Saška Bulatović (56) je čvrsto odlučila da kaže „ne“ tradicionalnim stegama. I da pruži još jednu šansu staroj ljubavi.

Napustila je rodnu Crnu Goru i došla u BiH, da u malom i skoro pustom povratničkom selu muze krave i pravi sir i kamjak. I da sa svojim Borom kući kuću ispočetka. Kao da su tek zakoračili u tridesete.

– Nisam ja ovdje prvi put vidjela selo i krave; porijeklom sam iz okoline Berana, iz stočarskog kraja – kaže Saška.

Bila je mlada djevojka, nije ni dvadesetu napunila, kad se „spustila“ na more, da radeći u hotelskoj kuhinji zaradi koji dinar. I tu je 1985. mlada kuvarska pomoćnica Saška upoznala stasitog, tek nešto malo starijeg, konobara Boru. Dogodila se ljubav, ona nevina, mladalačka. A onda ih je život odveo na različite strane.

– Boro se vratio u Bosnu, a ja sam se uskoro udala i već naredne godine rodila prvo dijete, a potom još četvoro. Došli su i unučići, a moj suprug je, nažalost, umro – priča Saška.

Godinama, kaže, nije čula ništa za Boru. Sve do onog sudbonosnog telefonskog poziva.

A Boro je u međuvremenu konobarisao po gradovima, morima i planinama, šacovao ženske i rijetko dolazio u rodni kraj. Nije se ženio i nema djece.

– Završio sam u mladosti ugostiteljsku školu u Beogradu i radio sam, sve do rata, po cijeloj bivšoj Jugi, pa i u inostranstvu. Čak sam i do Libije stigao – priča Boro.

Život u slozi

Saška vragolasto dobacuje da se nje, izgleda, sjetio tek kad je ostario i potrošio sve pare.

Ni danas Saška i Boro nemaju para, ali imaju jedno drugo. U braku su skoro osam godina. Dobro, nisu vjenčani, ali šta bi drugo bili odrasli muškarac i žena, koji žive zajedno, u ljubavi i slozi, nego supružnici.

-Moja supruga je izuzetna žena. Dobra, vrijedna, kućevna. U stanju je da radi cijelu noć, da priprema sir, kako bi zaradila 10 maraka. Ali, nama je tih pošteno zarađenih 10 maraka draže nego nečiji, na nečastan način stečeni, milioni – veli Boro.

Njegova Saška je najmlađa žena u selu. I zasigurno najbolja domaćica nadaleko. Jedna je od onih žena koji od jednog pravi tri, od trošne kućice topli dom, od zapuštenog i u ratu poharanog imanja uzorno seosko domaćinstvo.

Borina kuća ni 26 godina nakon rata nije obnovljena. Žive u staroj oronuloj kući njegove tetke, u kojoj i kroz natrulu stolariju i kroz trošne zidove duva na sve strane.

– Najgori je krov. Zimi prokišnjava, a ljeti, kad upekne vrućina, kroz plafon nam u kuću ulaze škorpije. Ali dobro, riješićemo, valjda, i to – kaže Saška.

Iako skroman, Saškin i Borin dom je pun topline i ukusne domaće hrane: domaći sir i kajmak, domaća turšija, sokovi od raznih vrsta voća, pa domaća rakija, bure puno kiselog kupusa, a tu su, naravno, i domaća slanina i suvo meso.

Sve je to njihovih ruku djelo, jer ovo dvoje vrijednih ljudi imaju samo 100 evra mjesečnih prihoda – toliko iznosi Borina ratna invalidnina i borački dodatak.

– Na ratištu sam bio takoreći od prvog dana, a u jesen 1995. godine, taman pred potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, teško sam ranjen. Metak mi je prostrijelio pluća, jedva sam izvukao živu glavu – priča Boro.

Saškina novogodišnja želja

Od rata je bio bez posla ili je radio na crno. Ipak, ranijih godina je nakupio nešto staža, ali će na penziju još pričekati: tek kad navrši 65 godina ispuniće uslove za penzionisanje.

– Život je ovdje težak, na sto načina, pogotovo za one koji, kao ja, nemaju ni platu, ni penziju. Ipak, imam Sašku. Zajedno se borimo, guramo kroz život, a to je blago koje se novcem ne može platiti  – kaže Boro.

Saška kaže da se nikad, ni jednog trenutka, nije pokajala što je pošla za Boru.

– Lijepo nam je ovdje, niko nas ne dira, radimo i od svog rada solidno živimo. Imamo dvije krave; da mi je još jedna krava bili bismo prave gazde – objašnjava Saška.

Eto, to je njena najveća novogodišnja želja: da u 2022. stekne još jednu kravu. Druge žene žele nakit, nove haljine i cipele, putovanja u egzotične krajeve, a Saška kravu. Dobro, možda i nova ulazna vrata, da budu sigurniji i da im ledeni krajiški vjetar ne ulazi u kuću, kao nezvan gost. I malo novca da poprave krov.

Sve ostalo, kaže, ima: ljubav, pažnju, dom i čovjeka na kojeg se uvijek može osloniti.

Gosti uvijek dobrodošli

Boro i Saška su uvijek radi gostima. Ugostili su u svom domu mnoge prijatelje, iz sela, iz Grahova, a bogami i iz daleka, a među njima i predstavnike kompanije „M:tel“.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

U sklopu akcije pomoći povratnicima „Niste sami, imate prijatelje“, generalna direktorka „M:tela“ Jelena Trivan posjetila je njihov dom i uvjerila se da takve srdačnosti i gostoprimstva nema nadaleko.

– Dovezli smo im drva, da lakše preguraju zimu, i doći ćemo im opet. Ovi vrijedni ljudi, koji se s toliko optimizma i ljubavi bore sa životnim nedaćama, zaslužuju podršku – poručila je Jelena Trivan.

Saška i Boro će ih, vele, dočekati raširenih ruku. Kao, uostalom, i sve ljude dobre volje, koji zakucaju na njihova vrata.

BEZ SLIKANJA, MOLIM

Saška Bulatović je sa nama rado podijelila svoju životnu i ljubavnu priču, ali nije željela da se slika.

Ima za to, kaže, svoje, sasvim lične razloge.

Šteta, jer izgleda odlično: baš onako kako priliči najmlađoj, najvještijoj i najvedrijoj ženi u Maleševcima.

Srpskainfo

CATEGORIES
Share This