Preživio je ono što mnogi nisu. A onda je, u miru, poginuo radeći za 620 KM.
Šest stotina dvadeset konvertibilnih maraka.
Toliko je vrijedio život čovjeka koji je dao sve kada je trebalo braniti ovu zemlju. Toliko je vrijedio otac dvojice dječaka. Toliko je vrijedio radnik koji je 15 godina dolazio na posao, rizikujući život da zaradi pošten hljeb.
Nije Goran Vidović poginuo kao heroj na naslovnicama. Poginuo je tiho, na gradilištu, radeći za minimalac.
I neka se zna još jedna stvar. Kada smo pisali o njegovoj smrti, kada smo postavljali pitanja, pratili parnični postupak iz Integra inženjering d.o.o. Banjaluka nisu stigli odgovori. Stigli su zahtjevi. Da brišemo tekstove. Da uklonimo priču. Da nestane.
Jer u ovoj zemlji, izgleda, nije najveći problem što radnik pogine. Najveći problem je što se o tome govori i piše.
Ali postoji nešto što nikada neće moći izbrisati. Dva dječaka koji su ostali bez oca. Praznu stolicu za stolom. Tišinu u kući gdje je nekada živio čovjek koji je radio, borio se i nadao se da će barem njegova djeca imati bolji život.
Država i sistem koji dozvole da jedan borac preživi rat, a izgubi život radeći za minimalac, nemaju pravo da se čude kada im građani prestanu vjerovati. Nemaju prava da pričaju o patriotizmu!
Istina je jednostavna i surova.
Goran Vidović nije izgubio život samo na gradilištu.
Izgubio ga je u sistemu koji je od heroja napravio radnika za minimalac i od njegove smrti pokušao napraviti tišinu.
Autor: Nikola Morača
