Bojan Milićević: Misleći čovjek nema većeg prijatelja od knjige, a književnika većeg od Dostojevskog nema niti će ga biti.

Bojan Milićević: Misleći čovjek nema većeg prijatelja od knjige, a književnika većeg od Dostojevskog nema niti će ga biti.

Svako ko me bolje poznaje, zna koliko volim Dostojevskog i koliki je nemjerljiv značaj imao za moju dušu, ubjeđenja, ljubav prema Rusiji i život uopšte.

Ne znam odakle bih počeo svoj omaž „učitelju i mučitelju“ kako ga sjajno nazva Sveti Justin, jer riječ je uvijek jeftinija i gluplja od misli srca. Te misli i dubinu „pada ljudske prirode“ i božanskog lika u svakom Čovjeku niko nije objasnio bolje od Dostojevskog.

Tužno je što živimo u vremenu materijalizma u kome caruje poluznanje lišeno svake duhovne niti i promišljanja o Smislu, pa tako ne znam koliko je pametno da iznosim neke svoje doživljaje dok sam čitao Dostojevskog. Pročitao sam i čitam zaista mnogo, pa slobodno mogu reći da je čitanje Dostojevskog jedan poseban hrišćanski doživljaj tokom kojeg čovjek, ako traga za pitanjima opšteg smisla, mora nesumnjivo proći kroz najljepše ozarenje svoje duše.

Ključno i najvrijednije kod Dostojevskog jeste to što nakon čitanja (ako iskreno, samokritično i bez sujete pred Gospoda i knjigu postavimo sebe u svom grijehu) svaki čovjek izlazi katarzično očišćen, zaista pokajan i prihvata ono Zosimino iz Karamazovih: „Svi smo krivi za sve.“ Slikovito rečeno, nakon što bih završio neka djela, imao sam potrebu da zagrlim čitav svijet, razumijem svakog ljudskog stvora i svima oprostim za sve. To bi Dostojevski činio od mene i zato je najveći. Ne postoji pitanje na koje nije odgovorio!

Ja sam Karamazove, najbolju knjigu svih vremena, prvi put čitao u takvom stanju ushićenosti, da posljednjih stotinjak stranica nisam mogao da ostavim za sutrašnji dan i čitao sam ih hodajući unedogled po kući jer nisam mogao da zaspim, a da je ne dovršim. Eto, to je veliki Dostojevski!
Drugi put sam knjigu čitao u šok sobi Bolnice Trebinje kada mi je 2014. pukla plućna maramica, pa sam morao na operaciju. I dok sam bio prikopčan na aparat i pošto posjete nisu bile dozvoljene divno osoblje je upitalo šta želim da mi moji donesu, ja sam rekao: „Dvije knjige od Dostojevskog“. I tada sam znao da mi je to bilo bitnije od svake hrane i ostalih potreba u zaista teškom stanju i ogromnim bolovima.

Sve knjige Dostojevskog sam čitao više puta (radi nekih mi je na starom poslu odbijano od plate, jer sam često koristio vrijeme kad nema posla da čitam, na šta nisam ponosan) i uvijek im se vraćam kao molitvi kada klonem duhom, jer, zaista, često misleći čovjek nema većeg prijatelja od knjige, a književnika većeg od Dostojevskog nema niti će ga biti.

Uz njegovog Ivana, Mitju, Stavrogina, Ipolita, Rogožina, čovjeka iz podzemlja…, shvatio sam i razobličio svoje mane, a i mnogo naučio, dok su likovi poput Aljoše, kneza Miškina, Zosime ili pokajnog Raskoljnikova ukazivali na put kojim je jedino moguće ići.

Uz Dostojevskog sam naučio da shvatim najprije sebe, da izvrgnem ruglu mnoge svoje mane, da shvatim druge ljude oko sebe, da zavolim čovjeka i u grijehu njegovom i kamo sreće da me to stanje nikada nije napustilo.

Uz Dostojevskog sam istinski shvatio i zavolio Rusiju, pa onda i dušu srpskog naroda, jer smo umnogome isti. Tek tada sam svim srcem prihvatio i pravoslavlje, jer samo Dostojevski mi je odgovorio na moja glupa pitanja i moje „Osana je prošlo kroz čistilište sumnje“, kako on divno reče. Čovjek klone duhom često, ali „temelj“, za koji je najzaslužniji Dostojevski, je nepokolebljiv!

Uz svaku knjigu Dostojevskog sam plakao u više navrata. Nije me sramota to reći, jer kao što reče veliki naš um: „Blago onom ko suza ima, u tog srce umrlo nije.“

Danas sve manje čitamo, sve manje plačemo, sve se manje kajemo. Zato nam treba Dostojevski. Danas ću se vratiti njemu i nadam se da će me Bog udostojiti istih onih lijepih osjećanja kao i uvijek kada ga čitam.
Eto, to vam je Dostojevski! Zato sve i pišem, jer znam kolika je moć Božjeg proroka i poslanika NJegove riječi.
Zato čitajte i vi Dostojevskog. Zaista vrijedi.

Neka živi Dostojevski, neka živi njegova svečovječanska i apostolska riječ!

Hercegovac

CATEGORIES
Share This