Blagojević: Borce VRS od Vlade Srpske morao da brani Ustavni sud BiH

Čitam nedavnu izjavu Gorana Selaka, predsjednika SPS koja je dio vlasti u Republici Srpskoj, kako: „borci Vojske Republike Srpske treba da imaju besplatan parking u Banjaluci“ i da je to, kako dodade Selak, „nešto najmanje što možemo da uradimo i da se odužimo našim borcima“.

Piše Dr Milan Blagojević

Pročitavši ovo obuzela me je tuga, znajući kako ima nešto mnogo važnije što vlast u Republici Srpskoj godinama neće da uradi te da se najprije time oduži borcima. Sve to mi govori da se naša vlast, a s njom i mi, ni nakon sto godina nismo promijenili te da i za današnje neprilike važi ono što je prije jednog vijeka o nama zapisao Rudolf Arčibald Rajs u svojoj knjizi „Čujte Srbi!“, rekavši nam da se prema našim borcima:

„Od svih zemalja koje su učestvovale u ratu vaša najgore odnosi. Mnogi, čak i najzaslužniji oficiri su penzionisani, a da im niste našli posao u civilstvu koji bi njima i njihovim porodicama obezbeđivao pristojan život. Isto tako ste postupali i sa vojnicima, a svu blagonaklonost sačuvali ste za štićenike trenutnih moćnika. Verne prijatelje iz teških dana vaše vođe su ćušile nogom, a vi ste ih pustili da to urade“.

U ušima mi, kada sam po ko zna koji put pročitao ovaj citat iz Rajsove knjige, odzvanjaju one riječi kojima se hoće reći da su oni koji vladaju „ćušile nogom“ i naše borce.

Osim što su mi odzvanjale u ušima, te riječi su me podsjetile i na nešto što sam lično iskusio prije nekoliko godina, radeći kao sudija Okružnog suda u Banjaluci.

Bijaše maj 2020. godine kada mi je na red došao predmet u kojem je jedan borac Vojske Republike Srpske tužbom u upravnom sporu tražio poništenje rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, kojim mu je to ministarstvo odbilo da prizna učešće u ratu kao borca VRS.

Za takvu odluku Ministarstvo se pozvalo na član 128. stav 4. Zakona o pravima boraca Republike Srpske, kojim je propisano da se „izjave stranke i svjedoka ne smatraju dovoljnim dokaznim sredstvima“ da bi se na osnovu toga borcu VRS priznao taj status.

Jednostavnije rečeno, može borac da ima i stotinu svjedoka koji su se borili sa njim u VRS i koji bi posvjedočili da je i on bio borac VRS, to za vlast koja je usvojila član 128. stav 4. Zakona o pravima boraca nije dovoljno, ako u vojnoj evidenciji tamo neki pisar, pa i svojim nemarom, nije zapisao sve to. I da, na osnovu takve zakonske odredbe, kojom je vlast ćušnula naše borce, ni sud ne bi smio da ovom borcu prizna taj status, bez obzira što je on imao i dvojicu svjedoka koji su htjeli da, i pod prijetnjom krivične odgovornosti za eventualno lažno svjedočenje, posvjedoče da se taj čovjek u ratu borio kao borac VRS zajedno sa njima.

Znajući da sam, kao jedinka, ne mogu presuditi tako što bih poništio kao neustavno to rješenje Ministarstva za boračka pitanja, rekavši da treba dozvoliti saslušanje navedenih svjedoka, jer bi, da sam tako učinio, Vrhovni sud Republike Srpske moju presudu odmah poništio pošto taj sud godinama prije toga nije htio da vidi koliko je neustavan član 128. stav 4. Zakona o pravima boraca, ja sam se odlučio da učinim nešto što prije toga niko nije htio da učini u pravosuđu Republike Srpske.

Naime, ja sam, jer mi Ustav BiH daje pravo na to kao postupajućem sudiji, zatražio od Ustavnog suda BiH da odluči da li je navedeni član 128. stav 4. u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

Obrazložio sam u tom mom zahtjevu da se članom 128. stav 4. krši pravo na pravično suđenje, propisano članom 2. Ustava BiH i članom 6. Evropske konvencije, jer nema pravičnog suđenja ako se stranci, u ovom slučaju borcu, zakonom zabranjuje da ne može saslušati svjedoke ukoliko vojni organ nije zapisao u svojoj evidenciji da se to lice borilo u ratu kao borac VRS.

Taj zahtjev sam 30.6.2020. uputio Ustavnom sudu BiH, koji je 26.3.2021. godine donio odluku, broj U-6/20, kojom je usvojio moj zahtjev i utvrdio da član 128. stav 4. Zakona o pravima boraca nije u skladu sa članom 2.3.e) Ustava BiH i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Istom odlukom Ustavni sud BiH je naložio Narodnoj skupštini Republike Srpske da u roku od šest mjeseci usaglasi član 128. stav 4. Zakona o pravima boraca sa članom 2.3.e) Ustava BiH i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Iako ovakva odluka Ustavnog suda BiH, za razliku od nekih drugih, ni na koji način ne atakuje na Republiku Srpsku, već naprotiv samo uklanja jednu anomaliju i omogućuje pravično suđenje u Republici Srpskoj, Narodna skupština Republike Srpske, tačnije rečeno vlast u Republici Srpskoj, nije htjela da je izvrši.

Zbog toga je Ustavni sud BiH bio prinuđen da 26.1.2022. godine donese rješenje, broj U-6/20, kojim je utvrdio da Narodna skupština nije izvršila njegovu odluku, broj U-6/20 od 26.3.2021. godine, pa je zbog toga Ustavni sud tim rješenjem odredio način izvršenja svoje odluke od 26.3.2021. godine, tako što je rekao da će se član 128. stav 4. Zakona o pravima boraca primjenjivati u skladu sa tom odlukom Ustavnog suda, što znači da će se primjenjivati tako da se borcima mora dozvoliti da i putem svjedoka dokazuju da su se  u ratu borili kao borci VRS.

Sve to u konačnom znači da je borce VRS od njihove vlasti morao da brani Ustavni sud BiH i da im taj sud omogućuje da i putem svjedoka dokazuju svoj borački status, kad im to neće da dozvoli vlast države za koju su se borili.

Zato tim ljudima ništa ne vrijedi Selakova priča o besplatnom parkingu za borce, kada nekima od tih ljudi njihova država neustavno zabranjuje, na način objašnjen u ovom tekstu, da dokažu da su borci i da su se borili za nju.

Dr Milan Blagojević