BAKA LEPOSAVA ZA KOJI DAN ULAZI U STOTU GODINU -Tužna ne bih doživjela ove godine

Da sam bila tužna ne bih doživjela ove godine. Sve sam prihvatila, i da imam i da nemam, uvijek sam bila zadovoljna. Nikad se nisam svađala, nikad se nisam raspravljala, nema da za mene kaže ništa loše. I kad bi pretjerao, ja na to nisam obraćala pažnju, samo se okrenem i odem, ovako u najkraćem, objašnjava zašto je doživjela skoro 100 ljeta Leposava Veselinović iz Cerovca , kod Šapca, koja će, za koji dan, da proslavi 99 rođendan i uđe u stotu godinu života.

Baka Leposava, rodom iz ugledne porodice Atić iz obližnjeg Skupljena, čiji su braća i drugi srodnici, kao vrhunski intelektualci, pronijeli slavu porodice i zavičaja širom svijeta, od troje djece ima devet unučadi i 18 praunučadi. Izrodila je troje djece sa suprugom Živanom, koji je preminuo prije dvije decenije, sa kojim je, u ljubavi i slozi, živjela šest decenija, iznjedrivši uspješnu djecu i druge potomke na koje je ponosna, ali i oni na nju. Sin Radoslav, koji je posle nedavne smrti brata Veselina Miće, divnog čovjeka, domaćina i rodoljuba, najstarija muška glava u Veselinovićima, uvijek naprednoj i bogatoj familiji, napisao je, sa svojim najbližim, knjigu o majci kojoj je nadjenuo ime „Mudrost življenja“.

Baka Leposava je, posle osmoljetke, počela da pohađa Učiteljsku školu u Beogradu, ali je, tokom savezničkog bombardovanja srpske prestonice, 1944 godine, kada je škola uništena, morala da se vrati u rodni Skupljen, gdje će da sretne Živana, svoju veliku ljubav, kome je bila i podrška i podstrek da  budu uspješni  u svemu, časni i pobožni, kao i njihova djeca. Ponosna je ova, i danas mentalno i te kako krepka starica, što je njen sin Radoslav, sa porodicom, i porodicom njihovog kućnog prijatelja dr Miškom Rankovićem, podigao i podario srpskom rodu i SPC  crkvu na Soko gradu, repliku one na Ohridskom jezeru, koju je sveti vladika Nikolaj Velimirović obožavao. Raduje se, što uveliko, teku radovi na izgradnji bogomolje u Cerovcu, posvećene njihovoj krsnoj slavi, Miholjadan, koju, opet, gradi njen mjezimac Radoslav, koga svi od milja zovu Rade.

Kada se udala za Živana, zatekla je dva njegova sina iz predhodnog braka, koje je volila i pazila, pa je nikad nisu doživljavali kao maćehu, već kao majku rođenu.

-Daj Bože da bar svaka deseta maćeha bude kao Lepa -govorilo se decenijama u Posavotamnavi, Mačvi, Pocerini i Jadru.

Uz drugu poljoprivrednu proizvodnju, Lepa i Živan su bili čuveni u čitavoj SFRJ po proizvodnji meda. Osvajači su velikog broja medalja sa sajmova, a ta proizvodnja kod Veselinovića starija je od 100 ljeta.

Mene i Živana je održala ljubav, međusobna pažnja i podrška u svakom trenu -kaže baka Leposava.

-Radili smo, uvijek, dosta, kao i naša djeca, ali nije nam bilo teško.Rad je naš izbor, jer bez rada nema ništa. Kukumakanje nikom i nikad nije pomoglo.Mnogo me boli smrt mog sina Mića, mog milog, dobrog i vrijednog čeda. Utjeha mi je što su iza njega ostali divni potomci, što važi za svu moju djecu. Divno je vidjeti kad se samo dobro ljudsko i radno prenosi uspešno sa koljena na koljeno.

A, sin Radoslav kaže da nije čudo što je vladika Nikolaj rekao „da je majka biće nasličnije Bogu“ i što Jevreji kažu, „gdje ne stigne Bog, stiže majka“.

To je baš naša majka -ponosno kaže Radoslav, njen sin koga je, pored ostalog, učila da bude i dobar matematičar, ali i dobar poznavalac jezika i književnosti, čija elokvekcija, pored ostalog, to svjedoči.

-Sposobnost da se snađe u svim vremenima, davala je snagu i podstrek i nama da uspijemo. Smatram da je stub kuće i nekoga ko je mom ocu mnogo pomagao. To je osnovna i ideja i motiv što sam joj posvetio knjigu i pokažem ko je Leposava Atić Veselinović. Želim da moja pokoljenja, moja djeca i unuci, vode računa, da gledaju koliko se to može, da pokušaju, da nađu svoju srodnu dušu, kako bi mogli da uspiju.

ISTOK