Aleksandar Savanović: Razmišljanje o ratu u Ukrajini

Aleksandar Savanović: Razmišljanje o ratu u Ukrajini

“Ko” napada? – „Putinizam“ kao oblik političkog sistema

Neko je ispravno konstatovao da je ključni uzrok neuspjeha Srba u procesu raspada Jugoslavije nerazumjevanje promjene koju je značio pad Berlinskog zida. Naši političari nisu shvatili da nastaje drugačiji svjetski poredak u kome stari odnosi više ne funkcionišu. Zato su djelovali dezorjentisano i vukli poteze po inerciji, unaprijed osuđene na propast. Istu grešku prave i danas: ne razumije se šta znači rat u Ukrajini i svijet koji nastaje. On će biti preoblikovan, ali ne onako kako putinisti zamišljaju. To nas, kao narod, stavlja u situaciju da budemo na “pogrešnoj strani istorije”. Sa svim posljedicama koje to nosi.

“Ko” napada? – „Putinizam“ kao oblik političkog sistema

“Diktatori su vladari koji uvijek izgledaju dobro do poslednjih deset minuta” (J. Masaryk)

Unatoč apsurdnih narativa koji su išli čak dotle da tvrde kako se Rusija samo brani i da je zapravo Ukrajina napala Rusiju

main image

stvar je sasvim očita:  tankovi su prešli granicu u pravcu Ukrajine. Međutim, stvar ipak ne treba uzeti zdravo za gotovo. Ovo nije u striktnom smislu “ruski rat”, već po svojoj suštini rat Putinovog režima. Da nije u pitanju rat ruskog naroda jasno govori reakcija na mobilizaciju, te sada već milionski egzodus iz Rusije. Dakle, u odgovoru na pitanje “Ko” je agresor, precizan odgovor je da je to putinistički režim.

To znači da, ako želimo shvatiti prirodu agresora moramo razumjeti kakva je to vrsta režima. U pitanju je knjiški primjer jake autokratije, sa svim markerima koji karakterišu takve režime. Jedna tipična karakteristika takvih sistema je kult Vođe.  Moć je koncentrisana u rukama jednog čovjeka a državni aparat je potpuno u rukama vođe. U novije vrijeme taj kult je eskalirao čak do prijedloga Dume da se Ustav izmjeni na način da se “predsjednik” zamjeni sa “Vladar” a mandatna ograničenost vladavine zamijeni doživotnom. Iako se to de facto podrazumjevalo i do sada: za vrijeme Putinove vlasti u SAD se promijenilo čak 5(!) predsjednika: Bajden, Tramp, Obama, Buš i Klinton. Ali to više nije dovoljno i sada se želi ustavno zacementirati stvar.

Autokratska priroda putinizma jasno se vidi i u činjenici da je to režim zasnovan na represivnom aparatu koji vrši izraziti pritisak na nesaglasni dio stanovništva. Kako nam pokazuju iskustva Navaljnog ili Kasparova, pribjegava se tipičnom progonu i satanizovanju političkih oponenata. A nisu mu strana ni ubistva novinara i istraživača koji raskrinkavaju problematične akcije režima, kakav je npr slučaj Politikovskaje. Nedavni antiratni protesti pokazali su svu grotesknost fobije režima: pripadnici specijalnih snaga uhapsili su studentkinju Olgu Misik dok je na ulici čitala član 31. Ustava Rusije koji garantuje pravo mirnog protestvovanja:

main image

U Moskvi je uhapšena žena koja je držala prazan transparent:

main image

Na žalost, ovakvi slučajevi, koji kao da dolaze iz neke orvelovske tragikomedije, samo su benigna strana medalje u odnosu na intenzitet staljinističkih progona s kojim se suočava ruski narod od strane režima. Jedan od bezbrojnih kafkijanskih primjera je Marija Ponomarenko, majka dvoje dece, koja je, zbog pisanja o Ukrajini deportovana u Sibir na psihijatrijsko vještačenje.

main image

Na spoljnjem planu autokratski režimi uvijek su zavisni od neprijateljstva. Oni teško opstaju na unutrašnjem planu jer imaju deficit legitimiteta, čak i kada narod ćuti. Zato im, kako je to efektno objasnio Karl Šmit, treba “neprijatelj u politici” – homogenizacija se dostiže antagonizacijom. Na unutrašnjem planu to su razni “izdajnici”, i sl. a na spoljenjem svako ko može biti savladan. Činjenica da je putinistički režim u dvadeset godina svog postojanja vodio desetak ratova (od Dagestana, preko Čečenije, Gruzije, Kavkaza, pa sve do Ukrajine) nije neka istorijska slučajnost, već zakonomjerna posljedica prirode tog političkog režima. To je i najočitija differencia specifica putinizma u odnosu na savremene evropske države: na tlu Evrope nakon WWII događa se tzv. “Pax Americana” – period 80 godina mira (s par sitnih izuzetaka na periferiji – za jedan od njih smo se mi pobrinuli, kakao to i priliči “nebeskom narodu”). Taj mir je fascinantna stvar i veliki izuzetak: zadnji put se to dogodilo prije 2000 godina i Pax Romana. Šta leži u osnovi tog mira? Najvažnije od svega je da savremene evropske države priznaju jedne drugima legitimitet – kako u smislu nacija tako i u smislu granica. Putin nije slučajno osporio baš to: granice Ukrajine je ocjenio “komunističkom greškom”, a Ukrajinski narod “vještačkom tvorevinom” lenjinizma. Na ruku mu ide i glupa greška Evrope sa ishitrenim priznavanjem Kosova.

Krivica Ukrajine

U ovome svemu nema nedužnih, a to se odnosi i na samu žrtvu – Ukrajinu. Koja je sebi dozvolila, ne samo da izvrdava sporazume iz Minska, već da dopusti antirusku kampanju koja je u nekim momentima, kakva je npr restrikcija ruskog jezika, poprimila anticivilizacijski karakter, pa čak i otvoren zločin, poput onog u Odesi. Uostalom šta reći o državi koja je, iako graniči sa Rusijom – nuklearnom silom kojoj je na čelu čovjek lak na obaraču, ipak spremna glumiti antirusku budalu više od decenije? I onda se iznenaditi kada tenkovi dođu pred Kijev? Ukrajina, naravno, ima pravo da bira svoj put, kao i svaka druga zemlja i narod. Ali mudro rukovodstvo bi sačekalo par godina da dođe do smjene u Kremlju, te onda, ako već hoće u EU i NATO, pokrenulo tu priču. Ovakvo ishitreno tjeranje mak na konac zaista daje za pravo sumnjama da se radi o sufliranjima sa strane u ime nečijih tuđih interesa.

Šta je napadnuto?

Putinov režim naveo je razne motive kao povod za rat. O budalaštinama tipa “denacifikacije” ili čak “desatanizacije” nema smisla raspravljati. Kao ni o rasističkim tvrdnjama o Ukrajincima kao “lažnoj naciji” i “komunističkom produktu”. Međutim, jedna od tvrdnji je da se Rusija osjeti ugroženom zbog širenja NATO prema njenim granicama, što je eskaliralo nakon Majdana i instaliranja prozapadne vlasti u Kijevu.

main image

Ovo, čak i da je tačno, nije nikakvo opravdanje za rat iz prostog razloga što je Ukrajina demokratska država u kojoj se vlasti smjenjuju na izborima. Ukoliko je želio da promijeni političku orijentaciju vlade u Kijevu, Putin je imao bezbroj mehanizama kako to da pokuša uraditi – od toga da finansira neku prorusku anti-NATO partiju u Ukrajini, ili čak podupre neku prorusku “obojenu” revoluciju po ugledu na ovo što ameri rade decenijama po svijetu. Umjesto toga on se odlučio na invaziju. Zašto?

Zato što meta nije samo Ukrajina, već kako je sam Putin objasnio: “promjena svjetskog poretka”. Šta to znači? U prvom smislu radi se o “ukidanju unipolarnog svijeta” – svijeta u kome vojno, ekonomski, politički i kulturološki dominiraju SAD i EU, i “zapadne vrijednosti” – demokratije, ljudskih prava i sloboda, i uopšte: filozofija otvorenog društva i globalizacije. Ono čega se Putin zapravo boji je privlačnost ovih ideala – oni bi mogle da privuku (a izvjesno je i da hoće – to je samo pitanje vremena), ne samo Ukrajince, već i Ruse u Rusiji. Što bi značilo kraj, ne samo njegovog režima, već i viševjekovne autoritarne tradicije.

Način koji je on zamislio da se to spriječi je uspostava “ruskog svijeta” ili “panslavenske civilizacije” – neke forme evroazijske imperije sa prestonicom u Moskvi, tj. “Trećem Rimu” po riječima raspućinovskog dvorskog filozofa Dugina. Putin je doslovno objavio da je cilj “obnova carstva Petra Velikog”.

main image

Neskrivena imperijalna ambicija otvoreno se plasirala čak i u najvišem zakonodavnom tijelu, gdje je, na primjer, u nekoliko navrata raspravljano o povlačenju priznanja baltičkih država.

Igrači

Takav projekt djeluje suludo u više nivoa. Na vrijednosnom nivou stvar je jasna: unatoč bezbrojnim manjkavostima “Zapada”, ideali u ime kojih se on podiže su superiorne moralne vrijednosti u odnosu na goli caristički imperijalizam, i u stanju su da zagriju srca miliona ljudi. Većina američkih vazala su to postali dobrovoljno i/ili u nekoj formi obojene revolucije, tj “meke moći”. Ukrajna je samo poslednji u nizu takvih slučajeva. Sa druge strane, svi ruski vazali, sem Srba, uvijek su Ruse doživljavali kao “barbare sa istoka” i sirove okupatore pljačkaše. Na jednoj strani Berlinskog zida bio je “checkpoint Charlie”, gdje je pisalo: “ovdje počinje sloboda”, a na drugoj bodljikava žica. Poznata rumunska izreka glasi: “Rusi dođu i otmu nam žito, a naftu im mi sami damo”. O Janu Palahu i “Praškom proljeću”, “Mađarskoj revoluciji”, Poljskoj itd, da i ne govorimo. Jedan grafit u Pragu kaže: “Pazite se ruskih ubica, kradu ručne satove i radio aparate”:

main image

U tom smislu, čak i da Putin vojno uspije, on zapravo nema šanse da promijeni ovaj diskurs. On može eventualno samo okupirati ove zemlje, ali ne i uvući ih u svoj svijet.

Ako apstrahujemo ovaj vrijednosni sud, putinistička agresija i ambicija djeluju još luđe na in concreto planu. Kapaciteti Rusije objektivno teško da mogu izdržati carističke pretenzije vođe. Recimo, vojni budžet Rusije je (2020.god.) 61.7 mlrd $, dok je kod SAD 778 mlrd $, UK  59,2 mlrd $, Njemačke 52,8 mlrd $, Francuske 52.7 mlrd $. Dakle negdje su na nivou UK, Francuske i Njemačke pojedinačno, dok su SAD klasa za sebe.

Unatoč tome, na vojnom nivou stvar je pomalo iznenađujuća: putinistička armada pokazala se neočekivano nesposobna. Premda su prezentovali nekoliko respektabilnih stvari poput “Kindžala” ili TOSa, očito je da tehnološki decenijama zaostaju za NATO standardima, obavještajno su potpuno izbušeni, a, što je još i najgore, doktrina im je ostala negdje na prvoj polovini XX vijeka. Što nam pokazuje još jednu staru, dobro poznatu istinu: autokratski režimi uvijek zu zagušeni korupcijom po vertikali i veliki dio petrol novca koji je Putin usmjerio na modernizaciju vojske očito je završio na privatnim računima. U svakom slučaju, bar prema onome što je do sada pokazala, ta vojska djeluje potpuno nekapacitirano za pokušaj invazije na Ukrajinu, zemlju sa 40+ miliona stanovnika spremnih da se brane. Koja uz to, što je gotovo jedinstvena situacija u istoriji ratovanja, ima praktički neograničenu logistiku sa Zapada. Samo će SAD same ove godine isporučiti Ukrajini vojnu pomoć veću nego što je cjelokupan vojni budžet Rusije, a 48 mlrd $ je već odobreno.

Putinova ambicija “preoblikovanja svjetskog poretka” djeluje još luđe kada se uzme u obzir ekonomska inferiornost Rusije u odnosu na Zapad. GDP po državama (2021) bio je: SAD 23 triliona $, Kina 17.7; Japan 4.9; Njemačka 4.2., UK 3.2., Indija 3.2; Francuska 2.9; Italija 2.1. dok Rusija, sa skromnih 1.6, nije ni među prvih deset – otprilike ja na nivou jedne Kalifornije. Čovjek zaista mora biti lud pa da pomisli da država, koja čini cirka 2% svjetskog GDP, može radikalno diktirati mijenjanje svijeta.

Šta je ugroženo?

Ovom ludošću ugroženo je, naročito u prvim mjesecima rata, nešto što se obično imenuje terminom „globalizacija“.  Šta je „globalizacija“? To je prije svega proliferacija ljudi, trgovine, znanja, ideja, biznisa i svega ostalog. Globalizacija je win-win igra. Napravljen je planetarni sistem u kome svi dobijaju. Unatoč apokaliptičnim predviđanjima raznih mračnjaka i apokaliptičnih proroka svijet zapravo nikada nije bio bolje mjesto. Bogatstvo nije više ograničeno i locirano samo na “Zapadu”. Pogledajmo samo nevjerovatni uspon Azije – do prije par decenija Kina je bila polusiromašna istočnjačka zabit, a sada postaje centar svjetskog biznisa sa stalno rastućim standardom za svoje ogromno stanovništvo. Kada čovjek vidi Šangaj jasno mu je o čemu se radi. Isto se dogodilo i u arapskom svijetu od Dubaija, do Katara. Postoji mogućnost da se sličan scenario realizuje i u Africi – takmičenje kineskih investicija i evropskog postkolinijalnog kapitala moglo bi izbaciti crni kontinent u visine.

Globalizacija je uspostavila beskonačne trgovačke i proizvodne lance. To je omogućilo drastično smanjenje cijena i transfer kapitala i rada u najproduktivnije sektore. Svi smo znatno podigli svoj životni standard na osnovu toga. Stvari koje su donedavno bile dostupne rijetkima sada su dostupne svima. Ne radi se samo o tehnološkom progresu, već i o drastičnom pojeftinjenju. Prvi put kada sam letio za SAD cijena karte je bila 2100$; a januara 2022. sam je platio manje od 400$. Kako je to moguće? – Zato što je udruživanjem multinacionalnog kapitala napravljen jeftini a supersigurni AirBus. Beskrajni proizvodi svih vrsta – sjetimo se samo kompjutera, internetske revolucije, mobilnih telefona, nevjerovatnih dostignuća medicine … postaju dostupni sve većem broju ljudi. Zahvaljujući svojim prirodnim resursima Rusija je jedan od najvećih dobitinka te igre. Putinova suluda agresija i sistem sankcija uperen na Rusiju očito ugrožava ovaj sistem. Ali dobra vijest je da će globalni sistem preživjeti. Rusija je naprosto isuviše mala ekonomija da bi ga mogla uništiti ili dugotrajno uzdrmati. Lakoća sa kojom su evropske zemlje, računajući i Njemačku, riješile problem ovisnosti o ruskim energentima najbolje to ilustruje. Ipak, u valu poskupljenja iz 2022. svi smo platili popriličnu cijenu Putinove ludosti.

Rasplet

Premda se u ovakvim stvarima ne može sa sigurnošću predviđati, stvar ipak djeluje dovoljno jasno. Putinizam će biti poražen. Kakav će to nivo i vrsta poraza biti ostaje da se vidi. Sve izvjesnije djeluje da će to biti totalni poraz i kolaps režima. Rusija je velika zemlja i veliki narod i ne može biti potcjenjena. Ali ovdje su naprosto napravili katastrofalnu grešku i pogrešnu procjenu (i ukrajinskog otpora i volje Evrope), i sad je jedino pitanje da li će uspjeti naći neki izlaz iz ove katastrofe. No čak i da Putin dobaci do nečeg što bi moglo biti izlazna strategija, npr da izađe na granice DNR i LNR, stvari su za Rusiju loše, a perspektiva sumorna. Ekonomske sankcije bez presedana već su dramatično pogodile rusku ekonomiju. Ruski ministar Finansija Anton Siluanov najavio je da će Rusija imati drugi najveći deficit (47,45 mlrd $) od raspada SSSR. Bez drastične promjene režima u Kremlju sankcije sigurno neće biti značajno olabavljene u godinama nakon rata. Sudeći prema najavama Rusiji će biti nametnute i reparacije za rat – UN su još u novembru raspravljale o tome i formirale su tim za registar štete. Zapad je već angažovao vojsku pravnika koji izučavaju mogućnost da se zaplenjena imovina ruske centralne banke (oko 650 mlrd $) preusmjeri na obnovu Ukrajine.

Političke posljedice su jednako drastične: Rusija se protjeruje iz Evrope. Nakon što se rat okonča Rusija će završiti iza Urala pod nekom vrstom gvozdene zavjese, sa dugotrajnim sankcijama, izložena dugotrajnom osiromašenju i padu standarda njenog stanovništva. Ukrajinu je definitivno izgubila – nakon ovako divljačke invazije Ukrajinci generacijama neće htjeti imati ništa sa Rusijom. Kako god ova ludost završi Rusija je izgubila Ukrajinu. Političke alijanse i odnosi snaga se mijenjaju, vlade se smjenjuju, za par godina NATO možda neće ni postojati, kao ni putinizam, ali Putin je okrenuo Ukrajince anti-Rusa za sva vremena. Posljedice su mnogo šire. Bžežinski je još davno napisao: Rusija bez Ukrajine je azijska zemlja. Greškom Putina i gubitkom Ukrajine Rusija izlazi iz Evrope.

Taj proces se već naveliko događa na svim poljima. Od toga da su pokidani odnosi ruskih firmi sa zapadnim partnerima, preko toga da se Rusija isključuje ili samoisključuje iz važnih evropskih političkih aranžmana (npr Putin je prije par dana dekretom isključio Rusiju iz Evropske konvencije o ljudskim pravima), pa sve do kulture i sporta (npr Ruska šahovska federacija već je iz evropske prešla na azijsku). Evropski parlament traži da se prekine čak i saradnja sa ruskom naučnom zajednicom. Antiruska histerija u jednom momentu dostigla je patološke razmjere progona čak i ruskih umjetnika i sportista sa evropskih pozornica. Takva tendencija će vjerovatno ostati još dugi niz godina.

main image

Sve to će neminovno voditi ili untrašnjoj nestabilnosti Rusije (upitan je čak i njen teritorijalni integritet), ili uspostavi još represivnijeg autokratskog režima koji će se neko vrijeme održavati silom. Zbog Putinove greške Rusiji realno prijeti sudbina disolucije. Karte poput ove sve češće vidimo u prestižnim svjetskim medijima:

main image

Već ustaljena praksa da se Rusija (a ne samo putinistički režim) označava “terorističkom državom”, “jedinom preostalom imperijom” i sl. očito ima za cilj da legitimizira ovakve narative, i podgrije separatističke snage širom te velike države.

Drugi scenariji su možda još i gori. Npr moguće je da ćemo svjedočiti pretvaranju Rusije u neku vrste Sjeverne Koreje – sirotinje sa atomskom bombom (samo)izolovane od svijeta. Kako sankcije budu pokazivale efekte glasovi protesta će biti sve jači. To znači da će Putin morati dodatno ugušiti slobode u Rusiji, još više zaoštriti policijsku državu i represiju. Suočen s neuspjehom režim će postajati sve više zločinački i sve više paranoičan. Teror ovakvih režima se uvijek na kraju okrene prema unutra. U oba scenarija Rusija će najvjerovatnije biti svedena na neku formu vazalnog odnosa prema Kini. Umjesto “evroazijske Imperije” vjerovatnije je da će postati “azijski vazal”. Tragedija Ukrajine će se završiti porazom putinističke armade. Tragedija Rusije će trajati decenijama nakon sloma putinističkog režima.

Značaj za Srbiju i Srbe

Prethodna razmišljanje, čak i da u svom vrijednosnom aspektu nije tačno, predstavlja misaoni okvir koji će biti dominantno tumačenje rata nakon rata, neovisno od vrste i težine poraza putinizma. Bar u onom bloku svijeta gdje će Srbi, Srbija i Srpska završiti. To bi stoga morao biti sidrišni kurs naše nacionalne politike. Na žalost, to se ne događa. Naše političke odluke, poput odbijanja uvođenja sankcija Rusiji, ili suludog dodjeljivanja ordena Putinu, šta god neko o tome mislio, jasno nas ispostavljaju na krivu stranu istorije. Sa svim posljedicama koje to nosi.

main image

Prije svega krajnje je nemoralno podržavati divljačku agresiju kakvu sada gledamo protiv Ukrajine. Naročito je to nemoralno i gadno od strane nas Srba – naroda koji je nedavno i sam iskusio ilegalnu (bez odobrenja UN) agresiju supersile. Svi se još sjećamo “tomahawka” koje nemoćno posmatramo dok ruše naše mostove i ubijaju Milicu Rakić. A sada sa sadističkim navijanjem gledamo kada “kindžali” ruše ukrajinske gradove i ubijaju ukrajinsku djecu. Inače Ukrajina je jedna od malog broja evropskih država koja nije priznala Kosovo i pošteno podržava teritorijalni integritet Srbije. Podrška putinističkoj agresiji od navodno 80% Srba tužni je prikaz naše moralne dezorjentisanosti i pada. Logična posljedica višedecenijskog sluđivanja PINK/Happy smećem i raznim jeftinim mitologijama.

Istrajavanje na proruskoj poziciji, koliko god bilo nemoralno, imalo bi ipak nekog realpolitičkog smisla da Rusija može da se izvuče iz ove katastrofe u koju ju je gurnuo putinistički režim. Ali šanse za to gotovo da ne postoje. Međutim, čak i da Putin uspije nemoguće i pobijedi, uloga Rusije na evropskom tlu biće minimizirana ako ne i potpuno eliminisana. To pak znači da mi, jedan mali narod koji nema razloga nikome da bode oči, igranjem uloge “malih Rusa” i ruske isturene krajine, rizikujemo da se nađemo na nišanu supermoćnih igrača. Obratite pažnju na prvi pasus i zlokobnu zadnju rečenicu ovog nedavnog saopštenja iz američke ambasade:

main image

Nadajmo se da je Dodik sačuvao svoju sposobnost kameleona, realpolitički instinkt i pragmatičnost, te da će na vrijeme uraditi rokadu na pravu stranu. Nadajmo se da će Srbija odustati od politike sjedenja na dvije stolice, koja nas ponižava i pravi od nas predmet za prezir i stid.

main image

A da Zapad, u eforiji raspleta, neće biti zainteresovan za drastično kažnjavanje jedne male Republike zbog sitnih budalesanja i loše procjene njenog rukovodstva. Inače, kada nam naši pogrešni i nemoralni potezi dođu na naplatu (vidjećemo još kakav i koliki će račun biti) mi ćemo opet kriviti “Zapad”, Masone, Vatikan, Soroša, “Istorijski usud”, “antisrpsku zavjeru” i koga sve ne, za ono što nas je snašlo zbog poteza koje sami odigravamo.

No ovo se ne mora desiti. Poraz putinizma može imati blagodarne posljedice za nas. Čak i identitetskog karaktera. Srbi su narod u centru Evrope, a Srbija i Republika Srpska geografski pripadaju dunavskom području – ključnoj mittelevropskoj liniji. Naše prirodno mjesto je Evropa. Međutim, Evropa nije samo “mjesto”, to je Ideja. Između ostalog jedan specifičan politički koncept: antiautokratskih, demokratskih, liberalnih, kosmopolitskih itd vrijednosti. Koliko god neko u ovim riječima video samo prazne parole, one su ipak identitetski markeri kojima evropljani samodefinišu sebe i svoju političku zajednicu. Koliko god njihove vlade često i licemjerno gazile i iznevjeravale ove ideale, oni ipak nisu mrtva slova na papiru već su kriteriji legitimnosti. A to je i prava strana istorije, kojoj mi treba napokon da se priključimo. Poraz putinizma i neminovna stagnacije Rusije biće pravi trenutak za ovaj zaokret. Istorijski momentum once in a lifetime.

Mi nemamo razloga da se snebivamo zbog tog zaokreta. U pitanju je konstatovanje puke realnosti. Koliko god Rusija igrala pozitivnu ulogu za Republiku Srpsku u prethodnoj deceniji – sjetimo se samo neumornog djelovanja u PIC-u i UN-u, ta Rusija naprosto više neće postojati. Čak i da putinistički režim nekim čudom preživi, i izbjegne totalni poraz i kolaps, Rusija će biti eliminisana sa evropskog kontinenta – politički, vojno-obavještajno, čak i kulturološki. Sve ovo znači da će ruski uticaj i kapaciteti za djelovanje u Evropi biti drastično redukovani ako ne i u potpunosti onemogućen. “Službe” i instrumenti “meke moći” Rusije, postepeno će biti značajno demontirani, a njihovi kapaciteti i resursi za djelovanje eliminisani. Kao i njen politički ugled i mogućnost uticaja u međunarodnim organizacijama. Smanjiće se i kapaciteti aktera koji, poput desnog krila SPC, forsiraju antizapadni narativ (i gdje treba i gdje ne treba) i istrajavaju na proruskoj mitologiji. Zapravo ti će diskursi postati sami po sebi apsurdni i očito nemogući.

main image

To će omogućiti Srbiji da se postepeno oslobodi ruskog gvozdenog stiska. I više od toga: poraz putinizma mogao bi značiti definitivno odustajanje od “istočne” alternative. Propast doktrine “ruskog svijeta” značajno bi izvukao energiju i iz ideja “srpskog svijeta”.  Srpska država bi se time našla u situaciji da naprosto nema alternative, i htjela-ne-htjela, i šta košta da košta, krenula bi ka Evropi i Zapadu. Sa svim frustracijama koje to nosi, ali i sa svim blagorodnim posljedicama koje to sa sobom donosi. Koliko god Zapad bio loš, realna alternativa naprosto neće postojati. Narativi Pan-Pravoslavno-Slavenske civilizacije postaće tako očito apsurdni da će i najzagriženije “Pravi-Srbi-Patriote” a i sama SPC, prije ili kasnije morati priznati očito. Uostalom, stvarno moraš biti ludi Vulin pa da zemlju i narod koji su u sred Evrope – najbogatijeg i najslobodnijeg dijela planete, guraš u nekakvu “evroazijsku” fatamorganu?

main image

Ukoliko naravno, naše glupe “Patriote” svoje vlažne snove o Rusiji i pravoslavnoj imperiji ne zamjene sa još luđom idejom Srbije u sferi Kine. Da zaključimo: zašto će poraz putinizma biti tako važan za nas? – to će biti istorijski trenutak koji će otvoriti još jednu novu šansu Srbiji i Srbima da odbace političke fatamorgane i napokon pokušaju da izgrade “normalnu” državu, integralni dio evropskog kulturnog, ideološkog i političkog prostora.

Još jedna važna korist za nas od poraza putinizma biće potencijalno delegitimiziranje autokratskih režima. Despotski model upravljanja još jednom je pokazao da je neefikasan (u tom smislu jako je važna ova očita nesposobnost putinističke armije) te da vodi u opasnosti apokaliptičnog rata. Nakon iskustva putinizma takve vrste vladavina biće još više prokazane. Sa druge strane demokratski republikanski modeli dobiće još jednu potvrdu svoje superiornosti i ovoj novoj generaciji milenijalsa ponoviti lekciju iz XX vijeka: autokratije su (i) inferiorne u odnosu na demokratije; (ii) proizvode neminovne sukobe. To nije mali benefit. Starije generacije evropljana sjećaju se zla autokratija i totalitarnih sistema. Međutim, nove generacije pomalo zaboravljaju te lekcije, o čemu nam nedvosmisleno svjedoči uspon desničarskih pokreta širom Evrope, a naročito njihova popularnost među mladim generacijama. Čak i u jednoj Francuskoj, LePen ozbiljno ima šanse. Zašto je to opasno za Evropu i EU? Zato što nacionalizam u kombinaciji s autoritarizmom neminovno vodi u sukobe. Ako se prihvati putinovska logika o “istorijskom pravu” Rusije na Krim, Donbas i sl. onda nema ni jedne države u Evropi koja ne bi polagala takvo pravo na neki dio teritorije susjeda. Nije iznenađenje da je putinizam tako široko podržavao nacionalističke snage (portale, stranke itd) širom Evrope:

(https://6yka.com/novosti/procurili-dokumenti-rusija-je-godinama-financirala-evropsku-ekstremnu-desnicu ):

To je najjednostavniji način da se multinacionalna EU ugrozi iznutra. Sjetimo se samo iskustva Austrougarske ili SFRJ i kako su se raspale pod naletom nacionalizma.

Obe ove lekcije su veoma važne za nas kao narod. Mi smo uvijek bili skloni nekoj vrsti autokratija. S druge strane, mi, kao narod, u toku svoje istorije nikada nismo živjeli u istinski liberalnom i demokratskom političkom sistemu, te nismo imali prilike da osjetimo njegovu efikasnost, niti da razvijemo demokratsku političku kulturu. Otuda sklonost ka kultu Vođe u svim formama. Od fasciniranosti Putinom, pa sve do naših “demokratskih prinčeva” –  čak i u demokratiji mi smo skloni da iste ljude decenijama biramo za vlast. Poraz putinizma, naročito ako bude ponižavajući, pružiće odličnu priliku da se ta anahrona politička kultura sagleda u svojoj pogrešnosti i stvore intelektualni uslovi da se postepeno i prevaziđe.

Putinizam je uzor-model za mnoge tzv. “demokratske kneževe”. U pitanju su pojedinci koji su osvojili vlast na demokratskim izborima a onda su je suspendovali i de facto ukinuli – tako što su instalirali politički sistem u kome je praktično nemoguće smijeniti vlast. Radi se o dobro poznatim metodama – od medijske dominacije, policijske države, pa do sprege sa crkvom i krupnim tajkunizovanim kapitalom. Takvi režimi postoje u mnogim postsovjetskim državama bez duboke demokratske kulture – od Tadžikistana, Uzbekistana, Bjelorusije pa do Crne Gore. U savremenim evropskim državama mandati su ograničeni, a smjena političkih elite se događa u pravilnim periodičnim izborinim ciklusima, dok u Crnoj Gori recimo, a i kod nas u Republici Srpskoj, imamo višedecenijsku vlast istih ljudi – pod različitim funkcijama, pa čak i pod različitim ideološkim okvirima.

Prema tome, ova velika kriza i tragični rat, kao i uvijek, šansa su za hrabre političare sa vizijom, da usmjere svoje zemlje u pravom smjeru. Imajući iskustvo iz 1989., te još više iskustvo naših grešaka u procesu disolucije SFRJ, trebalo bi da im je lako da skupe političke hrabrosti i odupru se reakcionarnim snagama i gravitacionim silama koje vuku unazad. Jer to što je bilo iza više neće postojati.

Buka

CATEGORIES
Share This