Aleksandar Savanović: Hrišćanstvo, crkva i fariseji

Ovih dana svjedoci smo jednog od najružnijih posrnuća Srpske crkve u zadnjih trideset godina. Skandalozni nastup Patrijarha Porfirija tokom posjete Putinu u Moskvi prevazišao je sve njegove dosadašnje neprimjerenosti i skandale.

To je, prirodno, ponovo pokrenulo lavinu anticrkvenih i antihrišćanskih histerija u našem javnom prostoru. I, nažalost, preokrenulo, možda i prekinulo, jednu na momente fascinantnu simbiozu SPC i naroda kojoj smo svjedočili tokom demonstracija u Srbiji u prethodnim mjesecima. Ona je bila takvog ranga da se s pravom moglo govoriti o vaskrsenju Srpske crkve nakon decenija posrnuća: božji ljudi stali su na čelo ‘nebeskog naroda’ poistovjećujući se sa njime. To, naime, i jeste Crkva: metafizičko jedinstvo u praksi peripetija svakodnevice. Slika naših sveštenika koji predvode narod i slika naroda sa ikonama i krstovima je upravo ono što čovjek pomisli kada čuje riječ „Crkva“.

Takvo jedinstvo nije ostalo ograničeno samo na vjernike i niže sveštenstvo – šest episkopa SPC stalo je na stranu studenata i onog dijela našeg naroda koji ih podržava. Oni su se time usprotivili judama iz Sinoda koji za kesu dukata rade u korist stranke na vlasti. Jedan od tih fariseja, mitropolit David, čak je nazvao studente, iste one koji su marširali Srbijom sa ikonama u rukama, „ustašama“.

Tako vidimo da se unutar SPC odvija replika vječne borbe dobra i zla – fariseja i zilota sa jedne strane, i istinske Crkve sa druge. Ova borba, posrnuće i eventualno vaskrsenje SPC odličan je momentum da se osvrnemo na to šta hrišćanstvo stvarno jeste i čemu nas uči.

Hrišćanstvo i istorija

U zadnje vrijeme često sam u Grčkoj – tačnije Solunu. U njegovoj blizini nalazi se Sveta Gora – autonomna „monaška republika“ u sastavu Grčke. Osnovana je u X vijeku, dakle, prije Velike Šizme, i na njoj je dvadeset pravoslavnih manastira, među njima i naš Hilandar. Ako postoji duhovno središte pravoslavlja, onda je to Sveta Gora: pravoslavno hrišćanstvo nema svog poglavara, niti svoj Rim, već je duhovno jedinstvo koje poštuje lokalne patrijarhe. Ali nešto transcendentno ujedinjuje sve pravoslavne lokalnosti, i ta transcendentnost nalazi se tu.

Tu čovjek može da vidi i osjeti šta je istinska moć vjere. Više od hiljadu godina ovdje ne prestaje molitva: zamislimo samo koliko se država, osvajača, političkih koncepcija, ideologija, pravnih sistema i sl. izmijenjalo dok su se svetogorski monasi molili. Kada sam prije više decenija, u svojoj mladalačkoj naivnosti, jednom hilandarskom monahu rekao kako mi je neugodno da uđem, jer sam ateista – pa se donekle osjećam kao prevarant da ulazim na jedno ovakvo mjesto, on mi je dao baš pravi odgovor: „Ajde, šta budalešeš.“ Sa stanovišta vijekova, bilo koja doktrina ili personalni svjetonazor zaista djeluju smiješno.

Vladika Atanasije je jednom prilikom rekao: „Hrišćanstvo je neodvojivo od istorije, ono se ne može razumjeti bez istoričnosti“. Ono je opšteistorijsko izlaganje biti čovjeka, ono što je Hegel u Fenomenologiji duha opisao kao „ostvarenje Apsolutnog duha u istoriji.“  Kakva je to bit koja se dostiže istorijom? Kada je Isus govorio o ideji univerzalne jednakosti i bratstva ljudi, on nije govorio o tu-i-sada, nije tvrdio da se Pilat i sluga koji mu drži pehar osjećaju kao isti i braća, već je govorio o poslanju da se to bratstvo ostvari kroz istoriju. A istorija je skup posrnuća, grešaka, zločina, ali i herojskih činova, bezbrojnih fascinatnih hrabrosti i žrtava, i genijalnih izuma. Uspona i padova – i čovječanskih i personalnih. Vječna molitva svetogorskih monaha podsjeća nas da se iza tog haosa istorije nalazi jedan viši smisao koji ih objedinjuje: ideja opštečovječanskog bratstva i univerzalne jednakosti svih ljudi koja će doći na kraju. Kao zadatak čije ispunjenje nam je Hristos zavještao. Kada Vladeta Jerotić kaže: „Mi smo hrišćani, jer se izdižemo iznad svoje prirode“ – on pogađa poentu: mi sada još nismo dostojni, ali trudimo se i radimo i jednog dana ćemo biti. To je ono što filozofija naziva „kraj istorije“, a hrišćanstvo proriče kao „carstvo božije“. Kraj istorije ne znači da će vrijeme stati – već da će se iracionalni sukobi i besmislene podjele okončati, jer će postati jasan njihov besmisao i irelevantnost. Tako shvaćeno hrišćanstvo nije nikakva metafora, već je in concreto istinito: neka buduća generacija ostvariće opštečovječansku zajednicu jednakosti, bratstva i mira, stvarajući time carstvo božje na zemlji. Iskupljujući time sve nas prethodne generacije. Vječna molitva svetogorskih monaha nas podsjeća da su muke i trud svakodnevice, patnje i tragika čitavih generacija, koliko god nam ponekad djelovali nepravedni i iracionalni, dio jednog višeg smisla i puta: postajanja čovjeka „sinom božjim“. Agnos Dei.

Ideja emancipacije

Niko od nas nije dostojan, jer mi, kao čovječanstvo, još nismo dobacili do univerzalnog bratstva. Još uvijek smo unutar istorije u kojoj se borimo za vlastite interese, često obično parče zemlje, i shvatajući braću preko puta nišana kao antihriste. Ili, što bi posrnuli Patrijarh rekao: „obojene revolucionare“. Niče je bio u pravu kada je rekao „Postojao je samo jedan hrišćanin – i taj je umro na krstu.“ Tu slavnu rečenicu svi znaju. Ali mnogi ne znaju da je Niče takođe dodao: „Pravo izvorno hrišćanstvo moguće je u svakom vremenu.“ Svako od nas može htjeti da bude dostojan. Na primjer: kada se svi bacaju kamenjem na nekog od „neprijatelja“ – domaćih ili stranih, vi možete, u ime svog naroda, pokušati pružiti ruku i biti glas razuma.

Kada svojim studentima predajem Avgustina i dihotomiju Civitate Dei/Civitate Terrena često imam problem da im objasnim šta je to „Država božija“ u stvarnom svijetu, unutar istorije. To nije „Carstvo Božije“ – ono je vanistorijsko i dolazi nakon Suda, kada se istorija okonča. Civitate Dei postoji tu-i-sada: to je zajednica ljudi koji žive poslanje. Ona ne mora biti institucionalizovana – kao crkva u smislu hijerarhije SPC, ne mora čak biti ni religijska – naprotiv, u savremenom svijetu to je postala dominantno sekularna koncepcija: svi mi svjedočimo da su hrišćanskoj ideji univerzalne jednakosti i bratstva danas mnogo odaniji oni koji ne idu u crkve. Jedan naš blagopočivši mitropolit je jednom prilikom rekao jednom tada još uvijek mladom banjalučkom profesoru: „ti, iako ateista, iskreniji si hrišćanin od većine ovih što mi dolaze na liturgiju“.

Hrišćanstvo, tako shvaćeno, je zapovijed čovjeku da se kroz istoriju obogotvori. Šta je, naime, „obogotvorenje” in concreto: emancipacija čovjeka do mjere da se svi ljudi shvataju kao ljudska bića – jednaki i braća. To se postiže kroz bolan proces učenja, rada i razvoja generacija i generacija ljudi. Istorijom. Važno je razumjeti: to je u svojoj biti ista poruka kao sa barjaka Francuske revolucije: liberte, egalite, fraternite. Revolucija je samo sekularna izbedba doktrine o spasu: pokušaj da se u civitate terena, dakle političkim, ekonomskim i sl. sredstvima, ostvari „Spas“ – tj. opštečovječansko bratimljenje svih ljudi. Ideja globalizacije je par excellence hrišćanska. Kao i Hipi pokret na primjer. Hristos je pravi autor i prvi koji je izrekao „Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina“: to nije deklaracija o pravima Francuza ili građana Francuske, niti je to deklaracija o pravima hrišćana, već deklaracija o pravima svakog čovjeka i građananina svake države. Postoji bezbroj Civitate terena, ali samo je jedna Civitate Dei. U američkoj „Deklaraciji o nezavisnosti“ stoji: “Mi držimo ove istine samorazumljivim: svi su ljudi stvoreni jednakima i obdareni od svog Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i pravo na traženje sreće”. Unatoč mnogim nerazumijevanjima, doktrina o neotuđivim ljudskim pravima svakog čovjeka je zapravo protohrišćansko učenje – poslanje koje nam je ostavio Hristos – nevezano za to da li je on sam postojao, tj. bio istorijska ličnost, ili je to samo conceptus – ime za jedan skup ideja.

Posmatrana u tom kontekstu, inkluzivna kultura studentskog pokreta u Srbiji ima nešto uistinu protohrišćansko u sebi. Nema nikakve kontradikcije u tome da su u proteste uključeni i hrišćani, i muslimani iz Sandžaka, i ateisti, i “Jugosloveni” i “četnici” i “evropejci” i “suverenisti”, i studenti, i profesori i poljoprivrednici i svi ostali. To ne znači da pokret nema ideološku osnovu, već da je ta osnova u svojoj osnovi univerzalna – minimalni zajednički imenitelj oko kojeg se mogu ujediniti razlike: u ovom slučaju zahtjev za vladavinom prava i Srbijom kao pravnom državom.

Nije ni čudo da su na meti fariseja. Koji uvijek forsiraju binarnu matricu “Mi” vs “Oni” i kuturu podjala, slijedeći staru provjerenu tehniku svih uzurpatora: zavadi pa vladaj. No, kada SPC napada LGBT, žene, “nevjernike“, sada studente, itd., onda ona gazi upravo osnovnu poruku Hrista. Pravo izvorno hrišćanstvo je nešto sasvim drugo od ovog što propagira poglavar SPC i slični fariseji. Ono nas uči o jednakost i bratstvu svih ljudi, a ne samo „naših“ – to nam proturaju fariseji krivotvoreći priču. Ne treba vam nikakvo teološko znanje, niti filozofska obrazovanost da to vidite: dovoljno je samo da pročitate par stranica Jevanđelja. Uostalom “protiv koga je Hrist prvo ustao? – protiv fariseja”.

Vječna molitva monaha sa Svete Gore podsjeća nas da ne brinemo: sve će to biti ok i mi ćemo na kraju “sjesti sa desne strane”. Kakva prelijepa metafora. Patrijarsi su prolazni, vlade padaju i dolaze nove, diktatori se smjenjuju, ratovi se završavaju, ali čovječanstvo neumitno ide ka završnom stanju sveopšteg planetarnog bratstva i mira. Koliko god to danas možda izgledalo daleko. Odbacujući farisejsku zavjeru Sinoda, jedan naš mudri sveštenik je poslao baš pravu poruku studentima u maršu:

Pojedinci u SPC demonstriraju nam šta ona treba biti. Odbijajući, na primjer, da napadaju svoje sugrađane koji drugačije misle i žive: pa bili to ljudi druge vjere, drugačijeg seksualnog opredjeljenja, gender aktivisti, ateisti, itd. Recimo, tokom antiPride demonstracija u Beogradu 2022. neki naši sveštenici su stali u podršku svojim sugrađanima koji su drugačiji, ali ipak braća:

Ovi uistinu sveti ljudi su prava Crkva na čiju litiju treba otići.

„Nebeski narod“

Mi Srbi smo u prethodnih trideset godina imali mnogo teških političkih promašaja i gadnih moralnih posrnuća. Ali možda i najgore od svih je posrnuće koje je sebi dozvolila Srpska pravoslavna crkva – tj. njen oficijelni dio. Na pitanje kako je srpska Crkva mogla ovako da padne, kako je mogla ovako zastrašujuće izdati svoj narod, kako je mogla izabrati ovako nedostojnog patrijarha, jedan svetogorski monah je dao izvanredan, ali sumoran odgovor: „I Crkva i Patrijarh izviru iz naroda. Oni iskazuju duh naroda. Naš narod nije dobar“. Nedostojan narod imaće nedostojnog patrijarha i farisejsku crkvu. Ali šta nas hrišćanstvo uči i u čemu je njegov optimizam i radost: dostojan se postaje kroz istoriju – dugotrajnim i mukotrpnim procesom personalne i kolektivne emancipacije. Ne možete samo proglasiti sebe „nebeskim narodom“, tj. napraviti idola.

BUKA