Akademik Matija Bećković o događaju u Beloj Crkvi, prije 84 godine: NIŠTA TRAGIČNIJE I BESMISLENIJE

Narod je to nazvao džaba rat – ubio ja tebe, ubio ti mene.

I, nažalost, taj rat još uvijek traje, priča akademik Matija Bećković, odgovarajući na pitanje kako gleda na bratoubilački rat i činjenicu da je decenijama u Srbiji, kao državni praznik, obilježavan Dan ustanka, po događaju kada je Žikica Jovanović Španac, sa saborcima, ubio žandarme Kraljevine Jugoslavije, koji su bili na zvaničnom poslu, Bogdana Lončara i Milenka Brakovića, na vašaru u Beloj Crkvi, kod Krupnja, 7. jula 1941. godine.

-Dvije vojske još nisu nazvali njihovim krštenim imenom, niti jedni zove Jugoslovenska vojska u otadžbini, niti drugi Narodnooslobodilačka vojska, a elan da se biju se biju među sobom ne može se uporediti ni sa jednim drugim – kaže akademik Bećković.

-I taj elan vidimo i sada. Ne može postojati ništa tragičnije i besmislenije.

Bune se, naglašava Bećković  da se podigne spomenik generalu Mihailoviću, ali prvo bi trebali da se bune, da se sruši onaj koji je podignut u Libetvilu“.

-Kako to da nema nigdje u svijetu Srba a da nema spomenika ili fotografija Mihailoviću – pita se naš čuveni pjesnik.

-Čudim se da se to ne zamjeri Americi. I to ne postoji više nigdje, nego kod nas. Među živima nema ni jednih ni drugih. To je sjeme proklijalo u potomcima. Baš me zanima da iskopamo nekoga ko leži gotovo cio svijet u zemlji šta bi taj rekao. Meni se čini da bih mogao da pogodim gotovo svaku riječ. Ne vidim da bi rekao ijednu koja ne bi bila blaga i pomirljiva, koja ne bi pozivala na razumijevanje i okončanje tog rata koji je bio samoubilački.

Oni koji su, po Bećkovićevim rečima, odlučili da 7. jul slave kao veliki praznik nisu bili naivni,” znali su šta se u Srbiji zbivalo i predvidjeli šta će se zbivati sve dok taj dan bude slavljen”.

-Ta odluka je daleko veći zločin od onog koji se dogodio u Beloj Crkvi, na Ivanjdan 1941. Da je ostalo na onom što se tu dogodilo, već bi se i zaboravilo. Bogdan, Žikica i Milenko odavno bi jedni drugima poljubili rane, zagrlili se i izljubili, ali nisu im dali oni koji su odlučili kako su odlučili. A, ta odluka je, umnogome odlučila sudbinu Srbije i srpskog naroda.

Uzdizanje događaja u Beloj Crkvi je, po njegovim riječima, ubitačno po rod „kao kada bi za simbol Prvog srpskog ustanka, umjesto Marićevića jaruge, uzeli Radovanjski lug, a umjesto časnog krsta, na kojem su se ustanici zakleli, uzeli sjekiru kojom je Karađorđe ubijen“.

– Zašto je tako odlučeno nije teško dosjetiti se, a da li je to bio početak ustanka ili bratoubilačkog rata, lako je zaključiti. Umjesto da je sve ostalo u Beloj Crkvi, Bela Crkva se preselila i podelila svaku kuću u Srbiji. Iz kuće se premjestila u duše i mozgove, a odatle u zakone i sudove, škole i udžbenike, novine i knjige. Da bi sve bilo kobnije, nema u Srbiji nijedne kuće koja nije bila na obje strane i nijedan Srbin koji se ne bi mogao brojati kao dvojica.

Obojica su danas gubitnici i poraženici. Zato je Srbija jedina u kojoj se nije završio ovakav bratoubilački rat i u kojoj se održavaju ovakvi skupovi i drže ovakvi govori -poručuje Bećković i ističe da “oni koji su se protiv komunizma borili, prije nego što je propao, i sada su prokazani, a oni koji su se protiv njega borili, kad je propao, sada su na pravoj strani”.

ISTOK