Kratak pregled raspadanja: Đukanović, DPS i satelitske stranke definitivno odlaze u političku prošlost
Nakon protesta u organizaciji DPS-a i satelitskih stranaka, a u kojem su uspjeli da ujedinjeni i iz svih crnogorskih gradova okupe na platou ispred Skupštine Crne Gore par hiljada građana, jasno je i onim najnezavenijim da je proces trajnog odlaska ovih stranaka na društveno-političku marginu nezaustavljiv proces.
Krah protesta je samo krunski dokaz i pečat na njihov nepovratan put na smetlište istorije, što su, moramo to istaći, odavno i zalužili.
Iako su brojni građani i zainteresovana demokratska javnost bili s pravom zabrinuti za proces demokratizacije otpočet onom veličanstvenom pobjedom 30. avgusta 2020. godine, izvojevanom u nemogućim uslovima i na nefer izborima u organizaciji kriminalne DPS, imajući brojne opravdane razloge za nezadovoljstvo sporošću i tromošću reformi i demontažom DPS sistema pljačke i korupcije, moglo se primijetiti, ali i očekivati da će se DPS i sateliti teško snaći u novonastalim okolnostima.
Odlazak u opoziciju je za njih, ipak, bila prepreka i situacija koju nisu umjeli i uspjeli da savladaju i nađu prava rješenja i odgovore. Demokratska javnost i oni upućeniji u naše lokalne političke prilike su od početka znali da su u pitanju ljudi i stranke koje su iznikle iz onog jednopartijskog, komunističkog šinjela, da su u pitanju autokratske strukture i ljudi, nenaviknuti i nespremni na dijalog, kompromise, demokratiju, razmjenu mišljenja i pluralizam, pa samim tim i na djelovanje u formi opozicije.
Na samom početku tranzicionog procesa, za mnoge neočekivano, DPS i satelitske stranke su već u septembru 2020. godine, ne samo nastavile sa već viđenom i poraženom produkcijom destrukcije, ekstremizma, širenjem mržnje i sijanjem podjela, nego su čak u tom naopakom poslu otišle i nekoliko koraka dalje. Đukanović je već tada djelovao pogubljeno i bijesno, bezumno poručujući kako će se za Crnu Goru “odlaziti i u šume“ ako bude trebalo, uzimati i puške u ruke, što je i za njegove ionako niske standarde, bilo previše.
NJegov ekstremistički pravac koji je zadao u septembru 2020. godine su redom pratili svi: DPS i njegovi funkcioneri i poslanici, satelitske stranke, medijska posluga i propagandni punktovi. Gubitak podrške kod građana koji se već mogao osjetiti i golim okom vidjeti, pokušavali su da nadomjeste proizvodnjom buke i bijesa, medijskom halabukom i terorom, izlivanjem mržnje na javnoj i političkoj sceni, ali i produkcijom velike količine teksta i okupljanjem svih onih koji su bili spremni da gotovo svakodnevno štancuju pamflete pune mržnje prema političkim protivnicima Đukanovića i njegove lažne stranke.
Serija poraza na lokalnim izborima prošle godine u Nikšiću, Herceg Novom, Beranama, Mojkovcu, Ulcinju i na Cetinju, bila je jasan pokazatelj da DPS nepovratno gubi povjerenje, iako se eksperiment sa ekspertskom vladom pokazao kao nedovoljno uspješan u tadašnjim okolnostima. A kada se nakon njega ove godine ušlo u novi, i to sa spoljnom podrškom DPS-a Abazovićevoj manjinskoj vladi, mnogi su s pravom rekli da demokratski nedovoljno razvijena Crna Gora to neće izdržati. Ipak, pokazalo se da Đukanović više nema ni snage, ni volje, ni političke kondicije da izdrži bilo kakvu političku trku i borbu, pa čak ni sa liderom jednog malog pokreta građanske i ekološke provenijencije.
Abazović je vještim političkim manevrom toliko ponizio Đukanovića, njegove taster-poslanike i satelitske partije, da se od tog poniženja više nikada ne mogu i neće oporaviti. Iskoristio je njihovu taster-podršku u parlamentu, a onda uradio sve ono protiv čega su oni bili i javno i tajno. Odbacivši ih i iskoristivši kao krpe, DPS i sateliti su po prvi put od svog osnivanja djelovali prevareno i jadno, što jeste bio podvig, ali i satisfakcija kako za sve demokratske snage, ali i ogromnu većinu građana, koje su upravo Đukanović i DPS varali, krali i uništavali decenijama unazad.
Lokalni izbori 23. oktobra i politički brodolom koji su DPS i sateliti na njima doživjeli širom Crne Gore označili su da im je i definitivno politički- odzvonilo. Đukanović je u kampanji ponavljao da ima “pobjedu u džepu“, a onda nije imao ni elementarnog ljudskog ni političkog vaspitanja da se preostalim biračima makar zahvali na podršci. Na kraju, organizovao je i finansirao sinoćnji protest, na kojem se nije ni pojavio ili govorio. Umjesto u Podgorici, bio je u Egiptu.
LJudski i politički očajnik Đukanović više nema hrabrosti ni da izađe pred svoje preostale pristalice, pa čak i one od sinoć koji ga vole bez obzira da li je fizički prisutan ili ne. Tužan kraj za nekoga koje decenijama pokrivao najviše državne funkcije, slovio za “Britvu“ na početku svoje političke karijere, da bi se danas skrivao kao miš po bijelom svijetu i bježao od sopstvenih glasača. Tužan, ali moramo to reći i duboko zaslužen kraj jednog sitnog mafioza i velikog političkog prevaranta.
Piše: Vladimir Vukićević, kolumnista BORBE
(IN4S)
