Gorana Žugića ubila Sedma uprava, pa zločin pokušali podmetnuti Vojsci Jugoslavije i Gabrijelu Eskobaru?

Gorana Žugića ubila Sedma uprava, pa zločin pokušali podmetnuti Vojsci Jugoslavije i Gabrijelu Eskobaru?

Javnost u Crnoj Gori, ali i šire je nedavno imala priliku da čuje mišljenje premijera Dritana Abazovića koji je, govoreći o neriješenim ubistvima iz prethodnog perioda, saopštio da je visoke policijske funkcionere Darka Belog Raspopovića i Gorana Žugića, kao i glavnog urednika DAN-a Duška Jovanovića ubila duvanska mafija.

Ne ulazeći u pojmovno određenje mafije kao načina organizovanja kriminalnih struktura niti premijerove očigledno dobre namjere da istina o ružnim stranicama novije crnogorske istorije izađe na vidjelo, ipak ukazujemo da bi se ovako dato obašnjenje moglo shvatiti kao pokrivalica za stvarnu istinu o tim događajima iz prostog razloga što država mora jasno označiti nalogodavce, organizatore i izvršioce tih zločina a tek onda govoriti o motivima i pozadini istih.

Naš portal ukazuje na činjenicu da ubistvo Gorana Žugića, savjetnika Mila Đukanovića za bezbjednost, koji je ubijen u mjesecu maju 2000. godine, u tom smislu može biti znakovito i njegovim rasvjetljavanjem se može doći do uloge odmetnutih djelova tajne službe i policije.

Naime, Istraživački centar našeg portala je došao do interesantnih informacija, istina nezvaničnih, koje ukazuju da je Sedma uprava SDB organizovala i izvršila ubistvo Gorana Žugića, a ne duvanska mafija kako bi se moglo zaključiti iz izjave premijera Abazovića iako se u pozadini slučaja mogu zaista kriti poslovi vezani za ilegalnu trgovinu cigaretama. To da je Žugić bio žrtva duvanske mafije se odavno spekuliše, ali su to ipak bila samo nagađanja jer istraga ovog zločina, kao i mnogim drugim slučajevima, ne samo što nije dala nikakve rezultate, već je vođena toliko rđavo da se ni danas sa sigurnošću ne zna da li je Goran Žugić ubijen ispred svoje zgrade u Podgorici, gdje je pronađen mrtav ili negdje drugo, pa je njegovo tijelo tu donijeto i ostavljeno.

Nadležni organi nikada nijesu potpuno negirali ni jednu ni drugu verziju, koja se svojevremeno pojavila ostavljajući nejasnim i sam motiv ovog ubistva.

Sumnja je pala na Sedmu upravu zbog činjenice da su toga dana njeni službenici uočeni u Nikšiću pa zatim u Podgorici, ali i opštepoznate činjenice da je tadašnji šef Sedme uprave Darko Beli Raspopović bio u sukobu sa Goranom Žugićem.

I sve je išlo po obrascu njihovog djelovanja – najprije su prikriveno i medijskim manipulacijama pokušali dodatno kompromitovati Žugića a onda zločin pripisati drugome, prije svega Vojsci Jugoslavije.

Pravljena je suluda konstrukcija po kojoj je Žugić, navodno, švercovao kokain preko državne granice sa BiH i to preko vojnih prelaza, pa ga ubila Vojska Jugoslavije pri čemu su išli toliko daleko da su čak i krivotvorili i uzimali lažne i namještene izjave u Nikšiću a kasnije i Podgorici, pa zatim pokušali uhapsiti neke pripadnike Vojske Jugoslavije u Žugićevom komšiluku, što je umalo izazvalo skandal, nakon čega su bili primorani pustiti ih. Sve je to praćeno dezinformacijama koje su plasirane čak i prema Žugićevoj porodici.
Kada su vojni organi dokumentovali pokušaje podvale pa predočili neke bitne činjenice MUP-u Crne Gore i ponudili saradnju, propao je pokušaj konstrukcije i podvale Vojsci Jugoslavije, nakon čega su, uz pomoć nekih krugova u Beogradu, plasirane dezinformacije o navodnoj političkoj pozadini ubistva.

Tvrdilo se da je zločin izvela, ni manje ni više, no američka CIA, a da su organizatori atentata Šon Berns, tada šef američke kancelarije CIA u Dubrovniku i Gabrijel Eskobar, tadašnji službenik ekonomske radne grupe za Crnu Goru. Pod pritiskom američke diplomatije, nesto kasnije će jedan državni funkcioner demantovati i negirati bilo kako učešće americkih službi u ovom slučaju.

Dvije godine nakon Žugićeve smrti, koja je za mnoge bila potpuna misterija, u javnosti se oglasio Goran Stanjević, predstavnik crnogorske Vlade u Švajcarskoj za strane investicije i saopštio da je italijanske istražitelje 2002. godine obavijestio da je dokumentaciju o krijumčarenju cigareta između Crne Gore i Italije i ulozi tadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića dostavio njegovom savjetniku Goranu Žugiću nakon čega je Žugić ubijen. Izjava Stanjevića je potvrđena svjedočenjem Srećka Kestnera, insajdera duvanskog biznisa, koji je rekao da iza ubistva Žugića „vrlo vjerovatno stoji Beli Raspopović“ te da je Žugić ubijen u Nikšiću a ne u Podgorici. NJegovu izjavu je svojevremeno prenio list Nacional a kasnije i crnogorski dnevi list Dan.

Ratko Knežević, biznismen i kum Mila Đukanovića je takođe potvrdio te navode i otišao korak dalje saopštivši da su „Žugića ubili komandosi Belog Rasopovića zbog preotimanja duvanskog posla“. Sve te, ali i druge izjave, postoje u spisima predmeta o duvanskoj mafiji u italijanskom tužilaštvu i crnogorskim istražiteljima mogu biti dostupne. Osim toga, pojedina lica iz sastava Sedme uprave se i danas nalaze na važnim pozicijama u sistemu bezbjednosti i oni bi mogli dati vrlo korisna saznjanja o tom događaju, pogotovo što je, po svoj prilici, u okršaju sa Žugićem bilo i ranjenih lica koja su rane pokusali zaliječiti u Hercegovini kako bi zametnuli svoje krvave tragove, ali sve je bilo bez uspjeha. Nedugo nakon ubistva Gorana Žugića, ubijen je i Beli Raspopović u januaru 2001. godine u centru Podgorice pa su ta dva slučaja istražni organi odmah doveli u vezu, što je izazvalo podjele unutar bezbjednosnog sektora koji će kasnije biti proširen i na kriminalni milje.

U ubistvu Gorana Žugića i dešavanjima nakon toga je vidljiv rukopis tajne službe Crne Gore i to baš Sedme uprave, što je poznat obrazac njenog djelovanja, po kome su svoje zločine uvijek pokušavali pripisati drugome i tako „prati svoju ulogu u njima“ uz istovremeno plasiranje laži i dezinformacija sračunatih na kompromitaciju žrtve po čemu je Sedma uprava postala gora od svake mafije.
O Sedmoj upravi SDB se sve više javno govori i činjenicu da je ona postojala više niko ne spori, osim onih koji mogu biti odgovorni za njene zločine, kao što se ne mogu sporiti ni brojna krivična djela i druge anomalije vezane za taj sastav koji je predstavljao jedan otuđeni centar moći iz koga su dolazile teške zloupotrebe i zločini koji i danas opterećuju državu Crnu Goru i crnogorsko društvo. Među njima su se našla lica iz kriminalnog miljea, ne samo iz Crne Gore nego i drugih država, a koja se dovode u vezu sa najtežim krivičnim djelima poput ubistva Duška Jovanovića, Pavla Bulatovića, Zorana Đinđića, Slavoljuba Šćekića, Srđana Vojičića i mnogih drugih.

(IN4S)

CATEGORIES
Share This