U tradiciji srpskog naroda Vidovdan je oduvijek zauzimao posebno mjesto. Od Miloša i Gavrila, do majora Tepića, Veljka Milankovića i heroja sa Košara, mnogo je istinskih velikih heroja na koje trebamo biti ponosni, i kojih se trebamo prisjetiti svakoga dana u godini, a ne samo Vidovdana. Mnogo je junaka krvarilo i poginulo kako bi mi danas živjeli u slobodi, a mnogih od njih su nažalost nepravedno zaboravljeni i zapostavljeni. Baš uoči Vidovdana zvao me je sin jednog časnog oficira Vojske Republike Srpske, o kome ću uskoro pisati, tražeći da mu pomognem da pronađe bilo kakav posao u okupiranom Trebinju kako bi kupio lijekove i prehranio porodicu.

I dok mnogi borci, djeca naših heroja i vitezova, vape za korom hljeba i mrvicama dostojanstva, dezerteri i ratni profiteri grade luksuzne rezidencije, organizuju pirove kako bi proslavljali svoje ratne „uspjehe“, pljačkaške pohode i prvi zarađeni milion. Slučajno ili ne, upravo na Vidovdan 1992. godine ranjen je i Radomir Sladoje zvani Deba, zamjenik načelnika Kalinovika, i još malo pa većinski vlasnik ovog malog i zaboravljenog mjesta na kraju svijeta.

Deba je ranjen u junačkom jurišu na kuću Cvijana Kapurana u Trnovu, a njegov neustrašivi pohod zaustavila je ručna bomba koju je vlasnik postavio kako bi spriječio provalu i pljačku imovine dok je na ratištu. Zaslijepljen pohlepom Radomir nikada nikog nije slušao, pa se i tog kobnog Vidovdana 1992. godine oglušio od upozorenja da je srpska kuća minirana, pa je prilikom provale u kuću teško ranjen od bombe koja je bila svezana za vrata. Tako je bomba spriječila Debu da se dokopa ratnog plijena u vidu  tada jako popularnih „Grunding“ televizora sa daljinskim upravljačem. Čuvši eksploziju, posramljeni saborci su mu pritekli u pomoć, i zbunjeno izgovorili rečenicu „sretne ti rane junače“!

Bog je te 1992. godine sačuvao Debu i poslao mu oštro opomenu, koja ga nije nimalo pokolebala, pa danas proslavlja „junačke rane“ u društvu svojih pobratima, dezertera i ratnih profitera, rugajući se u lice svim čestitim borcima Vojske Republike Srpske. I dok je većina boraca na rubu egzistencije, Radomir se bavi krupnim biznisom glumeći velikog Srbina i patriotu, istovremeno blisko sarađujući sa onima koji su se borili protiv Republike Srpske. Radomir i njegov partijski šef imaju mnogo toga sličnog, i oba su prve korake i milione napravili na „ronhilu“. Kao što je u ratu podmićivao policiju kako bi mogao švercovati, tako i danas u miru kupuje obezglavljeni narod Kalinovika i svoje podanike za sitne pare, kako bi na kraju postao vlasnik cijele Zagore, a rodno mjesto preimenovao u Debingrad.

Deba je vlasnik hotela, benzinske pumpe, pilane, restorana, više kafića i poslovnih objekata u Kalinoviku, i još mu samo preostaje da preuzme Parohijski dom, pa da postane većinski vlasnik rodnog mjesta.  Njegova vila u izgradnji, kao dio hotelskog kompleksa, ima unutrašnji i vanjski bazen te inicijale RS, kako neupućeni putnici namjernici ne bi pomislili da se radio o rezidenciji Republike Srpske, već da odmah shvate ko je Radomir Sladoje, ponosni vlasnik luksuzne hacijende kakve se teško mogu vidjeti i na Dedinju, a ne opustošenim mjestima poput Kalinovika.

Zanimljivo da veliki Srbi i patriJote, uglavnom bivši skojevci, RS i druge inicijale na svojim rezidencijama pišu latinicom!  Luksuzni džipovi i parkirane limuzine, kamen i kovano željezo, kroz koje se nazire bazen od skupocjenog mermera, su statusni simboli po kome su patriJote i veliki Srbi postali nadaleko poznati i prepoznatljivi.

Deba je kupovinama i ucjenama  došao i do mjesta zamjenika načelnika opštine bez dana radnog staža, a rezultati njegove višedecenijske vladavine vide se u stalnom progonu i iseljavanju svojih sugrađana i neistomišljenika. Kalinovik odumire, i lani su u školu upisana svega 4 đaka-prvačića, koja su rođena kada je on preuzimao vlast. Istovremeno je Deba pustio pipke svoje hobotnice svuda okolo, pa skoro da nema većeg mjesta, od Trebinja, Sarajeva do Beograda, u kome veliki Srbin i patriJota nema neku nekretninu, stan ili lokal.

Tužno je što borci ćute i nijemo posmatraju kako bujaju ratni proifiteri, dezerteti, partijski čauši i njihova imovina. Igrom sudbine, na dan junačkog ranjavanja Vidovdan, Deba Sladoje postavljao je kamen-temeljac za spomenik poginulim srpskim vojnicima i generalu Ratku Mladiću, i još na tom poslu vrijednom 300 000 maraka angažovao dvorskog neimara bliskog dezerteru Iliji Tamindžiji.

Bahato ponašanje, luksuzne jahte, vile, hoteli i avioni su statusni simboli po kojima prepoznajemo velike Srbe i patriJote na vlasti. Pitanje je do kada će borci da ćute, trpe poniženja i čekaju milostinju u vidu minimalne penzije, koju otuđena vlast i Vlada predstavljaju kao širokogrudan gest vrijedan hvale.

 

Nebojša Vukanović