Dragi prijatelji,

Danas, negdje oko 12 časova, bio sam pozvan u kabinet gradonačelnika gdje me je dočekao Mirko Ćurić.

Pozvao me je da razgovaramo jer je, kako je rekao, upoznat da sam se slikao sa Jelenom Trivić, kao i da sam na Fejsbuku objavljivao svoje stavove koje je on prepoznao kao „poruke upućene njemu“. Reče da on nema Fejsbuk, ali da su mu sve prenijeli.
Pitao me je kakve su to „poruke“, šta mu to poručujem i da li to znači da podržavam Jelenu.
Eto, da zna kako stvari stoje.
Na sve to upitah ga zašto su moji lični stavovi uopšte bitni, jer sam pozvan kod njega kao gradonačelnika, a ne kao kod Mirka-Mika Ćurića koga sam smatrao prijateljem. Da odvojimo, rekoh, naše poznanstvo (nekad smo znali popiti kafu ili čašu piva) od posla.
Pitao sam ga:
1) Da li sam pravio greške u poslu? Reče da nisam.
2) Da li sam nešto nepošteno uradio? Reče da nisam, koliko on zna.
3) Na moje pitanje da li me smatra profesionalcem, reče da smatra.
A zatim dođe dio zbog koga ovo pišem. Dio koji nisam mogao ni da sanjam…
Pomenu mi neki film u kome, kao brat brata udara, ali mu govori „ne tučem te ja nego zakon“.
Pa nastavi, tonom koji je bio nešto što sam prvi put vidio kod mog prijatelja Mika, prijetećim tonom.
Reče mi da će „ako još jednu takvu poruku pošaljem“ on morati da povuče poteze protiv mene, jer to znači da idem protiv njega i sistema!
Suzdržah se, nekako, da ne odgovorim na tu prijetnju jer, shvatićete me, imam troje djece, kredit, a na radnom sam mjestu. Da smo negdje drugo bili, vjerujem da bi moj hercegovački gen znao kako da „odgovori“ kad mu neko zaprijeti, ali ostah pribran, smiren.
Hvala dragom Bogu što mi dade smirenja, pa mu rekoh:
„Ne mogu da vjerujem šta mi govoriš. Prijetiš mi.“
Ustah, rekoh da smo završili razgovor, pružih mu ruku i dodah:
„Samo ti, Mirko Ćuriću, radi svoj posao“.
Krenuh ka vratima, zatim se okrenuh prema njemu i rekoh: „Čovječe, znaš li šta si mi rekao?!
Ti mi prijetiš.“
Valjda sam se nadao da će reći da nije ili nešto slično, da će pokušati da ispravi rečeno.
Reče da je to tako, a ja odgovorih „Bože me sačuvaj“ i izađoh iz njegovog kabineta.

Otišao sam u kancelariju, tresao sam se… Izađoh sa posla, odoh u Petropavlov manastir, isplakah se, zapalih svijeću…Bože daj mi smirenja! I dade mi!

Zato sada sve ovo smireno pišem, da svi vi znate, ali i da mu prenesu ono što mu ne stigoh reći:

Dragi moj Mirko,

Božićni su posti, pa ću birati riječi. Kada si danas zaprijetio meni, prijetio si najmanje meni, a najviše Ivaninom, Aninom i Stefanovom ocu. Znaš kolika mi je plata, a vjerovatno znaš da imam i kredit. Možda si pomislio da ću se uplašiti, da ću spustiti glavu ili tebi, prijatelju moj, na noge kleknuti jer imaš moć da „vučeš poteze“.
Pa, da ti kažem, sada, u ovim blagim danima, da ako želiš da moju glavu vidiš pognutu ili na podu jedino što možeš da uradiš jeste da u nju pucaš! Tvoje riječi su me pogodile, priznajem, ali su mi dale snagu da istrajem na putu na kome se nalazim! Običan sam čovjek, ali se plašim samo Boga! Tebe, prijatelju, ne plašim se, bez obzira šta ćeš dalje raditi.
Da ti olakšam – možeš mi, možda, i otkaz nekako dati, ali moju glavu nećeš vidjeti pognutu niti ćeš me spriječiti da govorim istinu i da ukazujem na nepravdu!

U ŽIVOTU NISAM NIŠTA NEPOŠTENO URADIO, NISAM UPRLjAO OČEV OBRAZ, A I DJECU TAKO UČIM! MOŽDA NE MOGU DA DJECI PRIUŠTIM SVE ŠTO BIH ŽELIO, ALI ĆE NA SVOG OCA, ĆAĆU, BITI PONOSNI BAŠ KAO ŠTO SAM I JA NA SVOG!
AKO JE U TEBI OSTALO IMALO ČASTI I DOSTOJANSTVA, POKAJ SE, RECI MI IZVINI I JA ĆU TI OPROSTITI!
POZIVAM TE, PRIJATELjU, DA ZAJEDNO ODEMO DO KIVOTA SVETOG VASILIJA.
JA ĆU SPUSTITI DESNU RUKU NA KIVOT I REĆI DA JE ISTINA OVO ŠTO NAPISAH!
REĆI ĆU DA U ŽIVOTU NISAM NIŠTA NEPOŠTENO URADIO!
A ŠTA ĆEŠ TI URADITI, PRIJATELjU MOJ?

ŠTA GOD DA ODLUČIŠ NE ZABORAVI DA JE SVE OVO PROLAZNO, NOVAC, MOĆ, VLAST I DA ĆEMO KAD-TAD SVI PLATITI CIJENU SVOJIH DIJELA ILI NEDJELA!
NEKA TE DRAGI BOG VRATI NA PRAVI PUT!

Duško Miljanović