Prenosimo jedan natpis sa fb-zida, ako ništa zbog iskrenosti kojom je napisan. A i da se možda malo zamislimo. Autor je nevažan. Sadržaj pripada svakome od nas.

“Sa malom grupom ljudi sam pokušao prije skoro 8 godina učiniti nešto po ovom pitanju… Nismo shvaćeni ozbiljno… Duboko unutra, u sebi, kupili smo si uprkos neuspjeha, kakav-takav “duševni mir”… Uložili smo koliko smo mogli, uradili najbolje što smo znali, ali nije bilo dovoljno… I, evo sada sa zebnjom i tugom posmatramo kako mladost organizovano, masovno, svakodnevno, odlazi, bježi iz svog rodnog grada, tamo gdje žive pametniji ljudi, bolji ljudi, jači ljudi… Tamo gdje su muškarci hrabri, sposobni, odgovorni… Tamo gdje će neko o njima voditi računa onako kako bismo mi vodili da smo uspjeli… Dobro jutro grade… Dobro jutro kukavice i bijednici… Polupismene seljačine iz skupštine i danas će u svoje sigurne kancelarije, a tvoja djeca, naša djeca trbuhom za kruhom u nepoznato i neizvjesno…
Krivi smo svojoj djeci…
Krivi smo svojim najdražima i plaćamo tu krivicu onim što najviše volimo…
Zašto smo krivi? – pitate?
Zato što ste bili kukavice, zato što ste ćutali i ćutite, kao da se ovo zlo ne dešava vama, kao da su ludi oni koji su ovo znali i mogli spriječiti… Postoje oni kojima treba prilika i oni koji imaju vezu…
Ovaj momak nema vezu, ali ima sve ostalo i ima obraz kojeg se trebate stidjeti dok vas ima…
Odgovornost je lična… Svih nas ponaosob… Kolektivna je samo propast koja je sve bliže i koja nas čeka, tako izvjesno kao što nas mladost i snaga napušta… Sram vas bilo “ćutolozi”… Sram vas bilo kukavice, lica ovog momka, njegovog ponosa i nevolje, zbog sve ove nepravde i očaja, za koji ste krivi… Sram vas bilo jer ste snishodljivo smeće, jer se klanjate debilima sa kravatama svakodnevno i ližete im seljačke rektume za crkavicu… Sram vas bilo na kraju krajeva i mene koji sam vam morao ovo napisati i svih onih koji su ikada uradili bilo šta da spriječe ovo zlo, ali im niste dali glas… Svojim ćutanjem i trpljenjem stavili ste se na stranu zla, a sada je došlo vrijeme za naplatu… Drhtite miševi… Nadam se da vam neće poslati ni feniga iz inostranstva… Jer ste mogli spriječiti njihov odlazak svojim glasom, a niste… I… Vjerujte… Ne služim se jezikom toliko dobro, da mogu opisati do koje mjere mi se gadite…
Zašto? Pa zato što će svim tim mladim ljudima nedostajati miris lipe krajem proljeca, hlad aleja i tirkiznozelena rijeka tokom ljeta, tepih od kestonovog lišća s jeseni, sniježni tuneli, ajvar i ćevapi, kava sa prijateljima naručena na maternjem jeziku, sigurnost doma i poznatih ulica, najljepših žena koje bi ih voljele da su ostali tu… Svega što ste im svojim kukavičlukom oteli… Svakog osmijeha i svakog zadovoljstva… Jer je gorak hljeb u tuđini… A, starost će vam biti teža nego njima, njihova mladost… Zasluženo… Pravedno, ali žalosno…”