Kada je stanje u društvu takvo da se nekome može oduzeti  život, bez obzira kakvi su motivi u pitanju, a da taj ko je izvršilac ima sigurnost da za učinjeno nedjelo ne mora odgovarati, onda smo kao ljudi i kao društvo dotakli dno.

Ono što posebno zabrinjava jeste spoznaja da se tu ne radi samo o presedanima ili izolovanim slučajevima, nego se uspostavlja jedna bolesna matrica društvenog ponašanja na koju smo se nažalost počeli navikavati, nijemo sliježući ramenima kao da se to nas ne tiče ili unaprijed se predavajući kao pred nekog višom silom kojoj ne možemo da se suprotstavimo. Ne mislim samo na aktuelne slučajeve Davida Dragičevića ili Dženana Memića, koji su možda samo vrh ledenog brijega ili kap koja je prelila čašu. Prošlo je 4 mjeseca od ubistva Olivera Ivanovića i potvrđuje se najava mnogih koji su već u početku rekli da ovo političko ubistvo neće biti rasvjetljeno. Nažalost, predviđanja su se pokazala tačnim i nema niti najava da je istraga bilo šta opipljivo utvrdila, a kamo li da je na tragu otkrivanja izvršilaca ili nalogodavaca. Oliver je bio jedan od ljudi koji se svojim autentičnim stavovima nekoga ko je živio u Kosovskoj Mitrovici borio za promjene stanja, ne dopuštajući da bude instrumentalizovan. Platio je cijenu toj svojoj autentičnosti koja nije odgovarala mnogima ni u Beogradu ni u Prištini. Na sličan ili isti način su svoju autentičnost i neuklapanje u jedan destruktivan sistem vrijednosti svojim mladim životima platili i David i Dženan. Budite uvjereni da su ti ljudi bili svijetla tačka naše društvene savjesti, koja je sebi dopustila da nas gaze i satiru kako im se hoće.

Najmanje što možemo sa naše strane da uradimo jeste da ovoj i ovakvim vlastima ne dajemo svoje glasove na izborima, jer su nas pored svega natjerali da ne vjerujemo u svoju demokratsku moć i izražavanje slobodne volje. Do te mjere su nas ponizili i instrumentalizovali! Kada im dajemo takav legitimitet, šta onda očekujemo?

Bunt različitih grupa garađana, politički nehomogenizovanih jeste ono što ohrabruje i daje malu nadu da nije sve izgubljeno i da nismo baš potpuno otupili na društvenu zbilju. Da li će taj reakcija biti u dovoljnoj mjeri visprena da se ne uvuče u mrežu različitih devijantnih i kriminalnih interesa, jeste pitanje za njene nosioce. Veliki je teret na tim ljudima, pa i kada svoje stavove javno iznese jedna Rada Trajković ili Davor Dragičević. Oni su se uzdigli i iznad lične traume ili konformiteta koju nudi sistem, jer su mu se otvoreno suprotstavili. Možda i ne treba očekivati mnogo više od toga, jer je to samo po sebi već podvig. Dovoljno je da se probudi uspavana društvena savjest i pokrene javno mnjenje. Naravno, ukoliko je od njega bilo šta ostalo. A vjerujem da jeste!

Vlasti će sve biti i proći, a ljudi će se mijenjati i možda vremenom negirati da su bili neki mali točak koji je taj nakaradni sistem održavao. Ali, ono što ostaje kao vrijednost jeste da je u jednom momentu neko rekao DOSTA! i da je taj poziv ili vrisak pojednica došao do naših ušiju i da većinom nismo bili ravnodušni. U tome je sva veličina ovakvi pokreta, bez ambicija da im se utvrđuje neki poseban zavjerenički karakter ili idološka pozadina, kako to vlasti vole da rade. Jedan običan ljudski apel koji nas upozorava da smo pred društvenim ambisom. Jer je Oliver bio sve u očima svojih sinova koji u tihoj usamljeničkoj tuzi sa svojom majkom pale svijeću svom ocu, kojeg su mnogi od nas zaboravili, kao što su i David i Dženan bili nada i cijeli svijet svojih očeva i majki. Za nas se postavlja samo jedno pitanje: da li ćemo i to vremenom zaboraviti i ćutke preći preko svega ili ćemo napokon povući onu liniju koju nijedna vlast neće smjeti preći. Ta linija mora biti stalno podvlačena. Želim da vjerujem da nas ima dovoljno koji će držati budnu stražu nad tom linijom, jer je ljudski život najveća vrijednost i nikada ne smijemo preći preko činjenice da je bilo ko uzeo sebi za prava da upravlja nad njim na način da bude vlasnik našeg života.

Njihov strah je mnogo veći nego naš. I upamtite: najveći ih je strah od toga da li ćemo im dati svoje servilne i podaničke glasove. To je nešto što više sebi kao ljudi nikada ne smijemo dopustiti. Prema bilo kojoj vlasti.

Vjerni čitalac ISTOK-a