Slobodni intervju ugostio je premijerno dvije mlade osobe, dvoje gimnazijalaca, dvoje muzičara. Stiže romantična priča o paru: Lani Ćapin i Matu Ratkoviću, koji svoju ljubav pokazuju kroz zajedničke svirke.

Đ.V. :  Lana, kaži našim čitaocima nešto o sebi!

LANA: Trenutno pohađam gimnaziju „Jovan Dučić“ u Trebinju. Završila sam osnovnu muzičku školu takođe u svom rodnom gradu, u kojoj sam bila đak generacije. Tokom muzičkog školovanja osvojila sam 19 prvih nagrada , dvije specijalne i jednu treću. Još kroz osnovnu školu sam se pronašla u umjetnosti. Inače, uopšteno u životu sam se susretala i sa politikom i sa prirodnim naukama ali sebe sam pronašla najviše u umjetnosti, pa bih se mogla skoncentrisati i u budućnosti na to.

Đ.V. : Koji instrument sviraš?

LANA: Sviram klavir a namjeravam da naučim svirati gitaru. (Kroz osmijeh) Mato će me naučiti

Đ.V. : Mato, isto pitanje:

MATO: Ja sam išao na privatne časove u muzičku školu, bez solfeđa i teorije. Može se reći da sam „sam svoj majstor“. Drugari koji znaju svirati dosta su mi pomagali, ali najviše sam se sam muzički obrazovao. Idem takođe u gimnaziju. U njoj sam bio član dramske grupe na čelu sa profesoricom Jelenom Mandrapom, gdje smo po režiji Igora Svrdlina priredili predstavu „Koferi“. Tu sam, pored glume, svirao gitaru.
Svirao sam za ANI „Jovan Dučić“ 3 godine. Inače sam i sportista, tačnije kajakaš sam već 10 godina.

Đ.V. :Kako uspiješ uskladiti muziku i sport?

MATO: Dobra organizacija. Samo treba dobro organizovati vrijeme i sve će se postići.

Đ.V. : Jeste li članovi orkestra gimnazije?

LANA I MATO: Nismo, ali se nadamo pozivu.

Đ.V. : Otkud ta ideja da zajedno svirate? Kako je to sve počelo?

LANA: Pa, oboje smo muzički orijentisani, ja sviram cijeli život klavir a on gitaru. Došli smo na ideju da sviramo zajedno, pa smo nakon malo više od mjesec dana zajedničkih proba dobili ponudu da sviramo, prvi put javno u bašti „SL Industry“ hotela, koja je super prošla s obzirom da je to prvi put. Prvi put sam pokazala i svoje vokalne sposobnosti u javnosti, a i on kao moja pratnja. Nadamo se da ćemo vremenom napredovati.

Ovom prilikom želim da se zahvalim direktoru hotela “SL Industry” Šćepanu Parežaninu, koji nam je ukazao povjerenje da pokažemo šta znamo.

Đ.V. : Gdje su vam probe?

LANA: Pa, planiramo u budućnosti da pronađemo neki prostor, a za sada kući, ili kod mene, ili kod Mata. . .

Đ.V. : Postoji li još neko da svira nešto slično u našem gradu?

MATO: Jedino što sam ja kao mali gledao i slušao to su bili Krugovi („Krugovi u žitu“) i HBŠ („Hor Bečkih šnicala“) u Trebinju, kao i Mikija i Adija.. a od mladih – „Sedmo nebo“, ali nema toliko bendova, pošto mladi ne gledaju toliko na to… ne bave se toiko umjetnošću, već nekim drugim stvarima, a mi smo htjeli da probudimo nešto novo u gradu, jer, jednostavno, nema toga.

Đ.V: Kakva je podrška društva ? Govore li vam „Bravo, super ste“ ili pak, „manite se gluposti, šta će vam to“?

MATO: Više ovo drugo.

LANA: Činjenica je da je ovo poprilično ograničena sredina i da su ljudi skoncentrisani samo i isključivo na sebe i svoje interese, na stranačke sposobnosti. Gledaju u koju će se prije stranku učlaniti, kako bi dobili ranije posao, nego da se skoncentrišu na nešto što vole i na nešto na šta bi zapravo trebali.
Ja mislim da bi ljudi onako, malo više trebali da otvore sebi oči, da se prisjete stvari koje bi voljeli da rade, a ne da gledaju da udovolje drugima, da bi ti drugi njima kasnije mogli manipulisati, a oni samo nesvjesno postaju podređeni.

MATO : . . . da se više bave umjetnošću i generalo budu opušteniji. . .

LANA: . . . i manje ograničeni!

Đ.V. Kako vidite vaš duo, vaš bend u budućnosti?

MATO: Krenuli smo sa obradama već postojećih i poznatih pjesama, ali u daljim periodima planiramo stvarati svoje, da uozbiljimo priču. . .

Đ.V. : Mislite li uključiti još nekoga ?

LANA: Kristina Miliša ima ogromne vokalne sposobnosti, a ona će na sledećem našem nastupu otpjevati par pjesama. Njena velika podrška nam znači, ona dosta vremena na probama provodi zajedno sa nama. Dodaćemo još nekoga ako bude bilo potrebno u budućnosti. Namjeravamo da profesionalnije radimo.

Đ.V. : Instrumenti i oprema su vaši?

MATO: Posudili smo opremu, imamo svoje instrumente klavir i gitaru, ali bez ozvučenja smo, koje posuđujemo, odnosno iznajmljujemo, ali planiramo da radimo na tome u budućnosti, da kupimo svoju opremu.

Đ.V. : Na kakvom je to nivou naša kultura?

LANA: Na poprilično niskom, zaostalom nivou.

Đ.V. : Vidiš li sebe u situaciji da se gradiš i ideš dalje, ako bi dobila kartu u tom pravcu ili da ostaneš ovdje i promijeniš stvari?

LANA: Ja sam prije bila neko ko je dosta, onako bio zatupljen medijima i svojim okruženjem i razmišljala sam u smislu da ako ne odem odavde da neću ništa moći da postignem. Međutim, ja mislim da uopšte nije do mjesta u kome boravimo, već je do toga šta mi možemo da ponudimo. A, ono što je vrlo važno je da mi možemo da ponudimo nešto novo jer je već dosta stvari viđeno i izlizano.

Što se tiče današnjice, konkretno muzike, sviramo stvari koje su nastale prije 40 godina, jer danas nastaje manje-više sezonska muzika koja nije nešto prema čemu bih ja voljela da se okrenem, a sve mlađe generacije, uključujući i moju okreću se prema tome. Tako da, mislim da uopšte nije do mjesta, već do toga šta mi možemo pounditi i ako postoji više ljudi kao što smo na primjer mi, u koga možda neko može da pogleda i kaže: „Aha, ako oni to mogu, zašto to ne bih mogao i ja?“

Da se pokrenu, da prestanu da budu ograničeni i ponude ono što imaju, jer svi imaju nešto u sebi i ne pokazuju to dovoljno, jer ih je možda strah posljedica.

MATO : Pojedinac ne može dosta da učini, ali ako se zajedno skupimo možemo mnogo više!

Đ.V. : Imate li nekog muzičkog uzora?

MATO: Od stranih „Guns N’ Roses“ i gitarista „Slash“, ali od domaćih nema niko. . .

LANA : Ne volim inače u životu tražiti uzore u potpunoj ličnosti, već određene stvari gledam da izvučem iz njih. Na primjer, postoje mnogo dobri ljudi koji su lošiji u nekom poslu koji obavljaju i obrnuto, pokušavam od svakoga da izvučem nešto.

Ali, što se tiče nečega što mi daje ogromnu motivaciju da sviram i da pjevam, to su, bez obrzira što su instrumentalni duo, „Two Cellos“, koji prikazuju na pravi način muziku koja zapravo valja. Bude klasičnu muziku povno i dovode je do izražaja. Rade dosta dobro obrade filmske muzike.

MATO : Za razliku od ostalih kvalitetni su, dok današnja muzika uopšte nije kvalitetna.

Đ.V. : Poruka za kraj?

MATO: Da se ljudi generalno više bave umjetnošću i da se ne zaglupljuju nekim drugim stvarima kao što je, na primjer, rijaliti i nekim stvarima koje nisu moralne.

LANA: Ne mora, naravno, da to bude umjetnost, nego samo da dopuste sebi da razmišljaju svojom glavom i da ne puste druge da upravljaju njima.

Đ.V. : Čitamo li se ?

LANA I MATO : ČITAMO SE!

Naredna svirka Lane i Mata (kao i njihove najavljene gošće Kristine) biće u srijedu (31.07.) u bašti hotela „SL Industry“, sa početkom od 20 časova.

(Đorđe Vučinić)