Predrag i Aleksandra Janičić, mladi bračni par iz trebinjskog sela Podvori, 17 kilometara udaljenog od grada, brinu za krdo od tridesetak divljih konja u planini Viduša, koja je dio planinskog vijenca Sitnica.

“Viduša, u stvari, ima nekoliko krda. U jednom, najbrojnijem, s tridesetak konja, mojih je sedam, jer sam najprije imao kobilu koja je nekada bila s ovim konjima, a nekada smo je dovodili kući, tako da se ona parila s konjima u planini i sada imamo njenih potomaka koji su ostali u krdu. Njih čak ponekad koristimo za rad na njivi”, kaže Predrag za “Nezavisne”.

Osim ovoga, Vidušom krstare još dva do tri manja krda. Svi ovi konji su nekada imali vlasnike ili su još u nečijem vlasništvu, pa ih oni uzimaju za rad kada su im potrebni i povremeno ih obilaze, dok Predrag i Aleksandra to rade redovno.

“Mi ne možemo odneti u planinu hrane koliko im je potrebno, ali ih redovno, jednom do dva puta mesečno, obilazimo. Ponesemo soli, šećera ili žita, a što im je najviše potrebno, pojimo ih u letnjim mesecima”, kaže Peđina supruga Aleksandra, koja je prije godinu dana napustila posao u Vojsci Srbije, u Beogradu, gdje je i odrasla, da bi se udala u hercegovačko selo.

Kaže da joj nije nimalo neobično u Podvorima, gdje se, za razliku od velegradskih poslova i zanimanja, živi isključivo od poljoprivrede i stočarstva.

Iako živi u brojnoj porodičnoj zajednici, sa supurgom, svekrom, svekrvom, muževom babom i djeverom, koji je na studijama, Aleksandra se brzo prilagodila ovakvom načinu života i zavoljela domaće životinje, naročito konje.

“Naučila sam jahati konje i kako im se prilazi, tako da se sada, čini mi se, najviše vole maziti sa mnom pa svaki put kada Peđa ode u planinu – idem i ja s njim, što mi predstavlja veliki užitak”, govori Aleksandra za “Nezavisne”.

Iako su se na Viduši, planini koja se proteže na tri opštine, Trebinje, Ljubinje i Bileću, nekada napasale hiljade krava i desetine hiljada ovaca, ovaj prostor bio je bezvodan, pa su na različitim lokalitetima planine građene čatrnje za vodu s pojilima, što danas Peđa i Aleksandra koriste za pojenje konja.

“Najveća briga koja se može pružiti ovim konjima je pojenje u vrijeme ljetnih mjeseci. Tada odlazim na Vidušu i svake sedmice, jer znam da su konji žedni, a voda im se može dati samo izvlačenjem u kantama iz čatrnja”, priča dalje Peđa, prisjetivši se jednog ljetnog događaja, kada je pola dana pojio jedno krdo koje je tamo zatekao.

Tokom ljeta se zbog žeđi ne kreću i uglavnom miruju u udolinama ili oko čatrnja.

“Kada sam toga vrelog ljetnog dana stigao na jednu čatrnju, zatekao sam ošamućene konje. Odmah sam počeo zahvatati vodu kantom, jer svaka čatrnja ima kantu. Vodu sam sipao u pojila, vjerovali ili ne, pola dana, odnosno punih šest sati. Sve to vrijeme sam samo zahvato vodu i sipao u pojilo, a oni bi je odmah popili. Tada sam bio ispunjen ponosom na samoga sebe”, priča Peđa.

Ovaj mladi bračni par inače ne prestaje pozitivno iznenađivati svoje sugrađane, jer se za Peđu, kome je tek 25 godina, najprije čulo kao za jedinog hercegovačkog epskog pjesnika kome je priznanje odao i Božo Đuranović, autor čuvenog spjeva “Smrt popa Mila Jovovića”.

Svojim talentom i dobrotom osvojio je i suprugu Aleksandru, kojoj je tek 21 godina.

Ona kaže da, pored kućnih poslova, najviše voli odlazak u planinu, gdje sakupi i nešto šumskih plodova i ljekovitog bilja, pomazi konje, podijeli im šećera i soli, nadiše se planinskog vazduha i napije viduške vode, što je čini srećnom.

(NN)