Nedjelja – Borci:
Kao i svakog dana, rano ustajanje, samo ovo jutro bez trčanja s naoružanjem u rukama i u pancirima, jer nas je komandir obavijestio da je napadnuto Nevesinje i predlaže da idemo pomoći braći, nije trebao dva puta reći.
Brzo smo bili spremni, šalju nam kamion s vozačem (vozač moj otac Jovo – sada pokojni).

Dolazimo u Nevesinje.

Šalju nas do IKM-a, s napomenom da je moguće da ima ubačenih diverzanata,
raspoređujemo se na kamionu, dvojica na blatobrane kamiona s puškama na gotovs i polazimo, nismo imali problema do IKM-a.

Dolazimo u IKM.

Šalju nas na Vranjeviće, čuju se neprekidne detonacije, vozač (moj otac) se prepao, zezamo ga – šta je prpa, radi guza ko meduza,
razbijamo mu strah (kad sam ostao bez njega, shvatio sam da je bio veliki čovjek), a sami sebi stvaramo pozitivnu tremu kao da ćemo igrati utakmicu.

Stižemo u Vranjeviće.

Raspoređuju nas da zamijenimo Bilećke dobrovoljce (ni danas mi nije jasno zašto dobrovoljci, ali o tom po tom).
Sastajemo se s Bilećanima, dogovor je da mi držimo položaj dok oni odu sahraniti poginule,
vratili se u četvrtak poslije ofanzive (niko im nije zamjerio, viteški su se borili).
Primamo borbu, svak sebi zida i pravi zaklon,
sipaju granate neprestano, zuje što puščani što snajperski meci.

Držimo položaj od nedjelje oko 14-15 sati do ponedeljka veče, imamo ranjenih.
Mijenja nas Nevesinjska policija do utorka ujutru, a mi se povlačimo do naših minobacačlija da prespavamo pod šatorom.
U noći policija napustila položaj koji smo držali i povukla se prema pozadini.

Ćiro i ja se spuštamo do policije, predvodimo ih i vraćamo izgubljeni položaj. Đera, (dobar borac i ratnik), naziva Ćiru i mene Mirko i Slavko.
U mojoj jedinici “Crvene beretke”, meni je bilo 23 godine i bio sam među starijima, ostali golobradi momci od 18-20 godina, a već iskusni borci.

Kad smo utorak dobili hranu, a između ostalog i toplu pitu, dobijamo informaciju da se i mladi i staro diglo, pune vreće s pjeskom, kuhaju, peku. Tada smo znali da Nevesinje neće pasti i siguran sam da smo u tim trenucima bili spremni svi do jednog izginuti samo da očuvamo položaj.

Lijevo i desno od nas bili su borci iz raznih jedinica i viteški su se borili da sačuvaju položaj.
Čini mi se da je utorak najžešći bio, najviše kod nas ranjenih, a kod ostalih jedinica i poginulih.
Siguran sam što kod nas nije bilo poginulih je paklena obuka, koju smo svakodnevno radili, a zlatno pravilo je gdje god staneš, traži i pravi zaklon. Izdržali smo i utorak.
Srijeda je bila pjesma u odnosu na predhodna tri dana.

Četvrtak.
Tajac, broje se poginuli i ranjeni.
U “Crvenim beretkama”, od 21, 4 teže ranjena (Nešo B, Goran S, Goran Đ i Ljubiša V) i 7 lakše ranjenih.
S ponosom mogu reći u ime saboraca i mene, da su “Crvene beretke” bile, ako ne najvažnija , onda sigurno jedna od najvažnijih karika u odbrani ne samo Nevesinja već i R.S-e.
Poslije Mitrovdanske ofanzive Kameni, Ćiro i ja smo odlikovani pištoljima (čehoslovačka zbrojevka) za hrabrost.
Poslije 27 god. ćutanja:
Braćo Nevesinjci (policija) i Bilećani (dobrovoljci) koliko prođe obilježavanja Mitrovdanske ofanzive, a da nas niko ne pomenu.

To vam i mogu oprostiti, ali ne mogu nikako, zašto danas ćutite, kada se priprema dati povelja ne-borcu, i to na najsvetiji dan za Nevesinje i R.S-u.
Dragi prijatelji i saborci ja sam prekinuo nepisani zakon ćutanja. Očekujem da i vi
pišete viđenje ofanzive iz ličnog ugla.
Moram spomenuti Kamenog i Koljeta koji su bili izuzetni borci, a još bolji ljudi (stradali poslije rata). Pokoj im duši !

“Crvene beretke” – Dragan Đogić