Kada je vladika Grigorije upitao Mašu, djevojčicu iz Srbije, prilikom njene posjete manastiru Tvrdoš, da li joj se svidjela Hercegovina, ona mu odgovori: “Hercegovina je kao bajka, a ljudi su kao divovi.“

Jesu Hercegovci ponosni na svoju visinu i prirodu koje je Maša opisala, ali su ponosni i na svog zemljaka Mata Glušca, diva više karakterom i duhom nego stasom, a čiji život više liči na bajku nego stvarnost. O Matu je zabilježio 1906. godine Radovan Perović Nevesinjski, a po kazivanju Stojana Kovačevića iz Srđevića kod Gacka sledeće: „I mlado i staro, i siromah i bogataš, i Srbi i Turci su ga uvažavali i rado dočekivali. Znali su da je jedan od vođa dobrih planinskih stuha i da onim zlim, primorskim, neće dozvoliti da mu u planinama preotmu godinu ili ma kakvu štetu učine.“

Perović takođe bilježi riječi zduhaća Živka Lažetića iz Dobrelja kod Gacka: „Kada ti se mi pobijemo sa rudinskijem stuhama, da vidiš čuda i belaja! Mi vazda njih nadbijemo, ako im primorske stuhe ne dođu u pomoć. A ako im dođu, mi pobjegnemo u najviše planine , samo da ih odmamimo da nam ne čine zlo po poljima!“

Stojan Kovačević daje Peroviću i Matov opis: “Bješe to slota od čovjeka. Visok koliko najveći đipac. Kad ide, samo se gega. Plećat, koštunjav, mršav u licu, velikih usta sa zavraćenim usnama, mrke puti, čupave crne kose, crnih brkova. Uvijek sanjivih očiju iz kojih su bile neka osobita svjetlost i jedinstvena divljačnost, a sve to još strašnijim činjahu duboke i nagomilane bore po zaobljenom velikom čelu. Suhe mu jagodice bjehu iskočile, a ispod njih se, čak do podbratka protezahu tri-četiri brazde, slične presahlim koritima krivudavih potočina. Na njemu su uvijek bili sukneni gunj, lanena košulja, crveni čohani kratki prsluk, kanica, silah, pelengaće, dokoljenice, opanci s čarapama, fes sa čalmom oko glave i ćilimče. Oružje nikada nije pripasivao, sem britvice o kaišu o bedri, kojom je na svakom javoru, na koji bi naišao, zarezivao krstače i „Solomunova slova“.

Za pojasom je uvijek držao trud, kremen i ognjilo, malo voska i pamuka sa svetog Vasilija Ostroškog, i čitav zavijutak kojekakvih trava i vračarija. Stuha, zduha ili zduhać je čovjek naročitih moći. On noću napušta svoje tijelo, i bdije visoko nad svojim krajem, braneći ga od drugih stuvaća. Kad naiđe kakva velika oluja, stari znaju reći da se ono stuhe bore. A kad se dohvate ne biraju oružje, pa se prihvataju ugaraka, slamki, vodenih kapi sa bukovog lišća, a osobito vole da uzmu kakvu metlu pa da njome potjeraju suparnika.

Svoje stuvaće, koje ih brane od tuđih, Hercegovci drže u rangu sa svecima i anđelima. Predanje kaže da se stuhom ne može postati. Oni se rađaju, a potrebno se roditi u košuljici, u petak, u određeni čas. Najjača je djevojčica od rođenja do trenutka kada je prvi put podoje.

Nisu se Glušci razlikovali od ostalih porodica i plemena stare Hercegovine. Rodom su iz katunske nahije, od Markovine, iz zaseoka Gluščevina, po kome i dobiše prezime. Matov otac se doselio u Korita, te kao najamnik radio kod jednoga Guzine. Ovaj je imao snahu udovicu, rodom iz Banjana, koja se, mimo običaja, ne htjede preudavati, iz poštovanja prema svekru. Ali dvanaeste godine udovanja zaljubi se u Matovog oca i pođe za njega. Starom Guzini ne bi pravo što se nevjesta udaje za najamnika, pa je prokle riječima: “Dabogda rodila đavola!“

Ne prođe ni godina, i u petak u „određeni čas“ 1774. godine, rodi se Mato umotan u posteljicu. Osjetivši da se dijete pokrenulo, a da ne bi budila ukućane, izađe Banjanka na nepokošenu livadu, u mrklu noć. Porodi se lako i stojeći, a kad spusti pogled, vidje posteljicu. Ali, niti se šta u njoj micaše, niti kakav zvuk iz nje dopiraše. Nedaleko od nje, spavahu kosci najamnici. Jedan od njih, čuvši komešanje, probudi se, zgrabi kosu i oprezno pođe ka mjestu odakle zvuk dopiraše. Jaka mjesečina mu pomože da jasno vidi zbunjenu ženu i da pozna šta se upravo desilo. Lagano mahnu kosom, presječe pupčanicu i rasječe posteljicu. U taj čas dijete se promeškolji i zaplaka, mjesečine nestade i nasta tama, a svi korićki psi zalajaše. Bijaše to prvi i poslednji put da psi lajahu u Matovom prisustvu.

Nije se, prvih godina, ništa neobično primjećivalo. Bio je Mato kao i svi njegovi vršnjaci, išao je za sitnom stokom, pravio zijan po selu, pomagao majci i babi (oca nije ni upamtio). Kad mu glas okrupnja, a on ojača, poče se otuđivati. Niti je više bac'o kamena s ramena, potez'o klipa, niti igrao piljaka i prstena. A i kada bi se našao u društvu, vidjelo bi se da su mu misli negdje drugdje. I onda, jedne noći, prvi put nestade. Nije Mato, u početku, ni često ni dugo izbivao. Znalo je proći i toliko vremena da se zabrinuta majka i Bogu zahvaljivala što se konačno smirio. I baš u taj čas, opet bi ga nestalo.

Kako nije bilo pravila kada će nestati, isto tako niko nije mogao reći za koliko ga neće biti. A gdje je bio i šta je radio, bila je još veća nepoznanica. Dolazili su glasovi do Korita da su ga gledali, čas u Nevesinju, Nikšiću i Cetinju, čas po primorju. A kada bi čobani u jesen spustili stada sa katuna, pričali bi o viđenjima sa Matom. Tako se i počela širiti, po Crnoj Gori i Hercegovini, priča o Matu Glušcu.

Nakon majčine smrti, Mato kuću potpuno zapusti. Najednom, ispod praga kuće niče zova, a stari Korićani samo odmahnuše glavom. Znalo se u Hercegovini da je zova iskopno drvo, i da gdje ona nikne, ognjište se zanavijek ohladi. Rijetko i kratko je boravio u Koritima od majčine smrti. Obično je bivao u Fojnici, između Gacka i Nevesinja, a nakon smrti Smail-age Čengića, kod svog kuma Lazara Šulja Popovića u selu Zagreda, pokraj Danilovgrada. Nije slučajno što se nakon ubistva Smail-age Mato sklonio u Crnu Goru.

Ovako bilježi Čedo Baćović, u svojoj knjizi „Crnogorska pročanstva“: “Smail-aga pođe u Drobnjake, da kupi arače, sa sto i šeset konjanika iz Gacka. Udariše u Ravno. Ne prođe ni pola sata dođe im Mato Glušac iz Korita Gatačkije’, pa ga zavika Smail- aga: – Anu, Mato, milo mi je što te sretoh! Evo mi došla knjiga od kuma Đoka Malovića da se nešto bune drobnjački knezovi, pa da mi kažeš kako će mi biti na putu, ti đavola vrtariš nekoga! – Pitaš li ti mene, aga, da ti kažem šta znam? – A da za šta te pitam no za šta znaš! – E, ovako da učinimo, aga, što ti kažem, ako ti što slažem , posijeci me! Milo mu bi:- E, ajde zbori, pomozi Bože! – Vala, aga, ovoga ćeš puta glavom na Cetinje sići, konji će ti poigrati na Cetinju i napiti se vode. Koliko ćeš se tamo zabaviti, boga mi ti kazat’ ne umijem … – Mato, dako Bog da!… Poteže dukat i talijer, te ga darova. Više se nijesu viđeli. Ne prođe ni mjesec dana, a stiže haber: da je Smail-aga poginuo na Mljetičku u Drobnjacima; da ga je posjekao čuveni uskočki harambaša, Mirko Aleksić, i glavu mu odnio i hata Brnjaša odveo na Cetinje, te predao vladici Radu – kao ratni trofej svoje vojničke sreće.”

Malo se zna, i u Hercegovini, da je Mato, osim svojih natprirodnih moći, bio i vrsan vidar i travar. I baš ta njegova sposobnost, odvela ga je na Cetinje, u Biljardu. Ovako svjedoči Novica Cerović, pošto se vratio iz Italije, prateći Njegoša, kome ljekari u Padovi ne mogoše pomoći: “Pronađoše Mata Glušca i dovedoše ga pred vladiku Rada. -Matija, oli mi pomoći? Mato, zagledavši se dobro u njega, reče: „Šta bih znao ja tebi pomoći, kad vidiš da sam ispred tebe oborio oči? No, isto ću ti reći, ne idi u svijet, ne lezi nauznak, i ne gledaj u mlade ženske oči, biće ti bolje.“ Naredi da mu daju trave koje je pomiješao, da jede med sa mladim skorupom, neslan mladi sir, da pije mlijeko, ne jaše i ne hoda mnogo.I Njegoš se za tri mjeseca dobro oporavi, držeći se Matovih savjeta.”

Matov savremenik i zemljak (po porijeklu), Mitar Tarabić, na Užičkoj pijaci, 28. maja 1868., iz čista mira počeo je da viče: “Ljudi, braćo, ne dajte, ubiše nam knjaza!“ A za Mata, Popovići iz Zagreda, pričaju za događaje od 12. i 13. avgusta 1860.g. : Jednoga dana, sjedeći iza ognjišta, Mato iznenada skoči i zavika: “Uh, uh, teško tebi danas Crna Goro. Mogao sam ga spasiti, mogao. Ali neka, bolje je ovako.“ Na pitanje ukućana šta bi, samo reče: “Čuće se.“ Sutradan stiže glas da je, u Kotoru, Todor Kadić ubio knjaza Danila.

Prepričavao je Matov kum, Šujo Popović još jedno Matovo proročanstvo. Kada je kumovao na krštenju Šujovoj kćeri Sinđi, samo je tiho prošaputao: “Sinđa, Sinđa…neće biti u ovu uru, ali u potonju, ako Bog da, biće.“ Tek mnogo godina kasnije, govorio je Šujo, razumjeli su šta je Mato tada izrekao. „Neće biti….“ značilo je neće biti više djece, i bilo je tako. Sinđina majka je umrla ubrzo nakon njenog rođenja, i Šujo sa njom nije imao više djece. Matove riječi „…u potonju uru, ako Bog da, biće“, mnogo godina kasnije, obistinile su se, kada se Šujo ponovo oženio, i imao veliki porod, šest sinova i jednu kćerku.

Svetozar Popović bilježi još jednu priču koja se prenosi među Bjelopavlićima. Kako se iz Zagrede, ispred kuće Šuja Popovića, vidi cijela bjelopavlićka ravnica, Mato je gledajući put nje rekao: “Vidite li ovu ravnicu? Doć'e vrijeme kada će mačka, s krova na krov, da ne stane na zemlju, moći da je pređe. No, biće i još ponešto. Ovom ravnicom proteće se crna zmija, sa kraja na kraj, i opasat’ Garač.” Proročanstvo se obistinilo. Bjelopavlići su danas gusto naseljeni, a magistralni put vijuga ravnicom.

Slična priča se i danas prepričava u Bilećkom kraju. „Svi znate Kešeljev Vao, e pa kad bude gvozdena zmija krenula od Bileće za Nikšić, mučiće se kako da preskoči Vao. Onda će krenut da ga zaobiđe, ali ni to joj se neće dati, pa će najpotlje proći kroz Vao, ništa joj neće smetati što je on od stanca kamena “. Ni tada, ni prije, ni poslije, Mata niko nije pitao za objašnjenje. Priča se prenosila, da bi vremenom lagano počela da se zaboravlja. Ali, kada je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije prošla pruga od Bileće do Nikšića, probijen tunel kroz Kešeljev vao, priča i legenda o Matu ponovo zaživješe. Baš kao i svaki put kada se obistini neko njegovo proročanstvo. A predskazao je Mato mnogo toga. I ustanke u Hercegovini, oba balkanska, i oba svjetska rata. Upozorio je čitav vijek prije svoje Korićane kakvo stradanje očekuje njihove potomke 1941. godine. Vidio je stuhać Mato i nastanak dva jezera u Hercegovini, Bilećkog i jezera Klinje kod Gacka. Predvidio je Mato smrt mnogih savremenika, malih i velikih ljudi, pa je najavio i prorekao i svoju.

Boraveći negdje u Hercegovini, kod domaćina u čiju je kuću često svraćao, Mato jedno veče, već u dubokoj starosti, ustade i poče da se sprema. Na pitanje ukućana kuda će, odgovori: „Đe i drugi ljudi, pa ‘oću da sam bliže.“ S praga ih još jednom pozdravi i reče: “Kad umrem, moj grob će obilježiti jedno drvo koje rađa, a ničemu ne služi. Tako ćete znati đe Mato počiva.“
Mato se više nije vraćao u Hercegovinu. Otišao je za Bjelopavliće. A tamo, na Svetu Petku, krsnu slavu njegovog kuma Petra Grgurevića, jedan od gostiju upita Mata da im ispriča nešto.

Mato se, već slijep i onemoćao, blago osmjehnu i reče: “Do nove godine nije daleko, tog dana će ti Mato ili progledati, ili umrijeti. Ali, duše mi, prije umrijet”i. Kako reče, tako se i zbi. Na novu 1870. godinu, ispusti dušu, u svojoj 96. godini, u kući u kojoj je i prorekao svoju smrt. Sahraniše ga sutradan pokraj crkve Sveta Ćekla, u Danilovgradu. Na njegovom grobu nikla je košćela, koja je i danas biljeg ispod kojeg leži tijelo hercegovačkog proroka, stuhaća i travara, Mata Glušca.

Nacionalna revija