Vokabular i ponašanje laktaške pijace, koje je na političku i javnu scenu Republike Srpske ubaštinio Milorad Dodik, a koji danas jesu prihvaćeni kao obrazac ponašanja u cijelom društvu, odvratna su pojava, ali će ona lako nestati. Brzo kao što je i nastala. Dovoljno je da dođu normalni ljudi, koji komuniciraju pristojno i primjereno pravilima javnog komuniciranja, i ova brutalna pojava će lako i brzo iščeznuti.

Jednoumlje

Jednoumlje se na silu nameće, udarima svake vrste, na sve političke neistomišljenike. Ugrožavaju se ama baš svi segmenti njihovih života, počevši od zaspolenja i egsistencije, pa sve do lične i porodične bezbjednosti. Što je užasna i anticivilizacijska pojava koja će neminovno ostaviti traga na društvo, za duži vremenski period. Ne postoji autoritet koji će doći, a moći će u potpunosti da spriječi odmazdu pojedinaca što su im u režimu Milorada Dodika nanesene teške nepravde, a njihovi životi pretvoreni u pakao. Da ne govorimo o onim koji su izgubili najmilije, a sistem umjesto da rasvjetljava zataškavao njihova ubistva, kao u slučaju Davida Dragičevića. Posljedice na silu nametnutog jednoumlja godinama će se osjećati u Republici Srpskoj, čak i onda kad ono bude potisnuto sa političke i javne scene. Ožiljak će ostati čak i od same činjenice da je jednoumlje postojalo i bilo silom nametnuto kao jedini prihvatljiv obrazac ponašanja. Djeca i unučad će nam se, čitajući o ovom vremenu, rugati, a mi ćemo se crveniti i nećemo imati ni jedan argument da se branimo.

 

Laž

Laž koja se nameće kao istina, a istinozborci etiketiraju kao lažovi, takođe je društvena rana kojoj će trebati dosta vremena da zacijeli. Sve i kad protagonisti ovog „urneka“ društvenog ponašanja odu sa scene. A i kad rana zamiri ostaće relativno trajni ožiljci na društvenom tkivu. I trajne posljedice. Živi ste svjedoci ove pojave. Političari iz opozicije koji ne prihvataju da se, za lične interese, pridruže jednoumlju i sistemu laži kao društvene vrijednosti; novinari koji odbijaju da misle šta pišu, nego pišu ono što vide, saznaju i misle; neprestano, svih 24 časa dnevno, izloženi su napadima cijele jedne horde koja je prestravljena činjenicom da bi prava istina mogla da dođe do „običnog čovjeka“! Najlakše ćete ih prepoznati po tome što prečesto koriste riječ – laž! Oni istinu proglašavaju za laž, a laž pokušavaju predstaviti kao istinu. Na svakoga ko govori i piše istinu bacaju se kao gladni kurjaci na bespomoćno jagnje, i prije nego li čuju šta je kazano, ili pročitaju šta je napisano, čim ugledaju istinozborca, ili on udahne u pokušaju da nešto kaže, oni poviču – „LAŽ“! Njihovi zacakljeni i režimskom podrškom podoštreni očnjaci bespomoćni su pred istinom. Zato moraju ili rastrgnuti onoga ko je saopštava, ili istinu proglasiti za laž. Zbunjeni i nesretni Republikosrpskijanac od njihovih povika više ne može ni znati šta jeste istina a šta laž. A to i jeste njihov primarni cilj.

 

Poltronstvo

Poltron je, u stvari, tuđa riječ za našeg plašljivca i kukavicu; junaka samo na jeziku, razmetljivca; ulizicu, puzavca, beskičmenjaka, podrepaša, ližisahana… Poltronstvo se, u nas Srba u drugoj dekati dvadesetprvog vijeka, protežira kao vladajući princip društvenih odnosa. Oni koji neće da poltronišu, niti da poltronstvo promovišu, etiketiraju se najsramnijim nazivima: bolesnici, budale, izdajnici, strani plaćenici, Soroševci… Štetne posljedica proklamovanja ovog sistema vrijednosti, kao „najvećeg dostignuća“ i društvene vrline, vidljive su na svakom koraku. Ministri, direktori, šefovi… su nam najlošiji ljudi među nama! Beskičmenjaci i nesposobnjakovići koji nemaju nikakvih drugih profesionalnih ni ljudskih kvaliteta osim – poltronstva. Time je na društvenu površinu izbačen sav talog i šljam, a najzdraviji i najsposobniji kadar, kadar „stići u uteći“, povaljen je u prašinu i po njemu poltroni svakodnevno uriniraju. Što iz nužde da se dodvore onima iznad sebe, a više iz imanentne potrebe poltrona da uništi sve što vrijedi. Jer postojanje istinskih vrijednosti poltrona podsjeća na to da je on samo poltron, i da nikad ne može biti ništa osim toga. Ma šta mu pisalo iza i ispred imena, ili na rješenju o radnom mjestu.
Ova pojava inverzije vrijednosti, da je dobro loše – a loše dobro, društveno je najštetnija od pobrojanih. I trebaće nam godine i godine da se anuliraju posljedice njenog valorizovanja: da ku*ve prestanu da nas uče poštenju, da dezerteri izgube pravo da borce nazivaju izdajnicima a sebe patriotama, da kriminalci da završe iza rešetaka a ne na visokim funkcijama…
Poltron je čovjek koji nema nikakvih drugih ljudskih vrijednosti osim poltronstva. A mi smo, trenutno, nacija poltrona!