U Palati Republike Srpske   je prezentovana dugoočekivana naučno- istraživačka studija „Demografski razvoj i populaciona politika Republike Srpske – analiza stanja i prijedlog mjera“.

Prethodile su joj izjave vodećih ljudi o pozitivnim populacionim trendovima u RS, pa smo tako mogli čuti da u posljednjih osam godina postoji konstantnost rađanja, te da je u prošloj godini rođeno 230 beba više u odnosu na godinu ranije.

Ni riječi o tome da je u prvom kvartalu ove godine u Republici  Srpskoj  po prvi prvi put zabilježeno dvostruko više umrlih u odnosu na rođene – 4.440 umrlih i 2.090 rođenih.

Govorilo se i o već postojećim mjerama – naknadi za nezaposlene porodilje, dječijem dodatku, besplatnim udžbenicima za prvi i drugi razred osnovne škole, subvencionisanim kreditima…, a neke su i najavljene – besplatni vrtići, kreditna podrška mladim bračnim parovima, novčana pomoć za prvo dijete, pomoć samohranim roditeljima…

Sagledano je, kažu, kako stvari stoje, i kreće se u realizaciju planova.

Potpuno su zaobiđeni oni koji su se ovdje rodili, a bolji život potražili u inostranstvu,  iako je njihov odlazak i te kako uticao na demografske pojave i procese. Konstantovano je da se to dešava u svim zemljama regije, nikakvi podaci nisu izneseni, jer zvanična statistika ne postoji, čak ni najava da ćemo je imati, a nije se smatralo za nužno ni istražiti zašto su ljudu otišli, odlaze ili planiraju otići sa ovih prostora.

O svemu onome što je rečeno, a još više o onome što je izostavljeno, više su nam rekli demografi Sanda Mešinović i Aleksandar Čavić.

Mešinović je mišljanja da je naša populaciona politika potpuni promašaj, jer vlast nema viziju šta da radi, kuda da vodi i kako da razvija narod i državu i smatra da oni koji bi trebalo da se bave državom suštinski ne znaju multidisciplinarno da sagledaju situaciju, niti da je uvežu u jednu cjelinu. Sve je to zbog činjenice, naglašava, što je za širu sliku i plan potrebna masa pametnih, obrazovanih i posvećenih ljudi, koje odavno nema u državnim ustanovama, a ni u državi.

Nije poenta, kaže, da država samo stimuliše rađanje, već država treba da zna šta će sa tom djecom od momenta kada se rode do momenta kada umru.

„Dio statistike kojoj pripada i populaciona politika ima za cilj da svakodnevno računa koliko državi treba rudara u rudarstvu, ekonomista u ekonomiji, učitelja u obrazovanju, doktora u medicini, i upravo na osnovu tih proračuna država treba da donosi mjere kojima stimuliše određenu kategoriju stanovništva na akciju. To bi značilo da vlast uz pomoć populacione politike potiče ljude da se edukuju za tačno određena zanimanja kako bi imala kadar za industrije i ekonomije koje joj trebaju. Ukratko, to znači da država u svakom trenutku mora da zna u kom pravcu želi da ide, privredno, obrazovno, demografski, turistički, kulturno, itd. Ako država uz pomoć statistike i popisa ljudi ustanovi da nema kulturni kadar, populaciona politika služi upravo da stimuliše razvoj kulturnog kadra određenim akcijama za pet, deset ili dvadeset godina. Država je obavezna  da u svakom momentu zna šta joj se dešava sa ljudima, šta želi i kuda nas sve vodi. Da li ste negdje čuli da imamo petogodišnji plan za razvoj industrije, privrede, ekonomije? Ja nisam“, ističe naša sagovornica.

Dalje, navodi da ako, recimo, imamo mortalitet veći od nataliteta, onda država treba da projektuje koliko će u budućnosti biti potrebno staračkih domova, kakva zdravstvena njega treba za te ljude, kakav medicinski kadar brine o njima i da onda usmjerava svoje finansije, projekte, medicinu, zdravstvo, fondove i studije u tom pravcu.

„Ako statistika utvrdi da više ljudi umire, onda država ne bi trebalo da rasipa državne pare obnavljajući škole u kojima neće imati djece, već preusmjerava sredstva u pravljenje boljih i dostupnijih staračkih domova i davanje boljeg tretmana tom dijelu populacije. Dalje, populaciona politika podrazumijeva i da država prati od kakvih bolesti boluje stanovništvo, koje bolesti se povećavaju, koje smanjuju, da brine o potentnosti svog stanovništva, o dugovječnosti, zdravlju, jer država može na osnovu praćenja donositi planove poboljšanja određenog dijela zdravstva, ili čak bitnije, kako da utiče na preventivu bolesti. Ukoliko država npr. želi stimulisati rađanje i obnovu stanovništva, onda mora imati minimum dvadesetogodišnji plan koji će da ispuni potrebe tog rođenog djeteta od momenta začetka do završetka srednje škole, te kasnije do kraja života.  Znači, nije poenta samo da se stimuliše rađanje, već da država zna šta će sutra sa tom djecom”, ističe Mešinović.

Napominje i kako u razvijenim državama populaciona politika nije stihijska, jednodimenzionalna, politički uslovljena, već statistički dugoročno i precizno izveden plan zemlje i njenog stanovništva. To je zato jer razvijene zemlje imaju viziju svoje države.

Nažalost, mi ne znamo ni šta je vizija, ni cilj naše države.

“Populaciona politika bi trebalo da bude van okvira i uslovljavanja onoga ko trenutno vlada državom, to jeste ko je na vlasti, jer nezavisno od toga bi trebalo da postoje državni interesi i viši cilj. Mi ne znamo šta su državni interesi naše zemlje, niti jasno znamo šta su nam ciljevi u RS”, zaključila je za BUKU Mešinović.

Demograf Aleksandar Čavić se osvrnuo na vanjske migracije i tvrdnje o pozitivnim populacionim  trendovima u RS. Kaže da je poražavajuće da se hvalimo da imamo konstantnost rađanja, dok nam je natalitet na najnižem nivou ikada i dok,  po prvi put u istoriji, u prvom kvartalu imamo više nego duplo umrlih nego rođenih. Nadalje, navodi kako je licemjerno izjavljivati da odlazak ljudi iz zemlje jeste zabrinjavajući, a da niko tome nije posvetio bilo kakvu pažnju, istraživanje ili mehanizme kojima bi pratio migraciona kretanja.

„Republika Srpska, kao i BiH, imaju uređene granične prelaze i biometrijske putne isprave, što znači da se svaki prelazak preko granice dokumentuje  i da nema ništa lakše nego da se utvrdi obim spoljnih migracija. Takođe, RS mora ustanoviti registar stanovništva, u kome će postojati registar rezidenata i dijaspore. Time bismo imali jasnu situaciju u svakom momentu, tada bi nam popis stanovništva služio samo kao kontrola tačnosti i ispravnosti registra. To koriste najnaprednije zemlje, skandinavske na primjer, već jako dugo i pokazalo se u praksi kao najbolje rješenje. Takođe moglo se sprovesti i istraživanje, poput istraživanja koje je provelo Udruženje hrvatskih poslodavaca u našem iseljeništvu gdje bismo vidjeli koji su uzroci njihovog odlaska. Ništa od toga nije urađeno i stoga smatram da nije ništa drugo nego licemjerje kada se izjavi da je zabrinjavajuće što ljudi odlaze. A zapravo njima i odgovara odlazak, jer se na taj način rješavaju socijalnog balasta, kao i potencijalnih kritičari njihove vlasti“, zaključuje Čavić, dok o prezentovanim mjerama nije mogao više reći, jer dokument nije dobio, niti je isti bio stavljen na javni uvid.

Ali na osnovu poteza koji se vuku i izjava koje slušamo jedno je sigurno, kaže, naši političari ni približno nisu svjesni razmjera demografskih problema u BiH.

A oni su poražavajući, jer već smo na pragu izumiranja.

(Tatjana Čalić – Buka)