Politika i istorija Katara: Minijaturna, svojeglava i superbogata svjetska imperija

Politika i istorija Katara: Minijaturna, svojeglava i superbogata svjetska imperija

Katar je mini-država na Persijskom poluostrvu, ali sa veoma ambicioznom politikom i ekonomskim planovima.

Nije pretjerano reći da je Katar svjetsko čudo jer svojim uticajem mnogostruko prevazilazi svoju veličinu i često se nalazi rame uz rame s globalnim velesilama. Sve zahvaljujući gasu, prenosi RTS.

A prije samo nekoliko decenija, Katar je bio zapravo niz sela koja su se bavila ribarenjem i siromašnom poljoprivredom.

U paragraf iz dosijea Britanskog admiraliteta iz 1916-17. sumira se situacija u Kataru prije otkrića nafte: „Glavno zanimanje u El-Kataru je lov na bisere, na nekim mjestima dopunjeno uzgojem kamila. Interesi poluostrva su u suštini pomorski; ljudi žive pored mora i veći dio godine provode na njemu; gradovi i sela okreću leđa takoreći neplodnoj zemlji… Malo stoke je u vlasništvu lokalnih stanovnika“.

Katar se danas nalazi na prvom mjestu u svijetu prema bruto nacionalnom dohotku na osnovu kupovne moći i to decenijama zaredom. Zemlja ima 2,6 miliona stanovnika od kojih je samo 300.000 lokalnih „Kataraca“, a ostalih 2,3 miliona su stranci.

Prostire se na 11.000 kvadratnih kilometara na poluostrvu koje se graniči samo sa Saudijskom Arabijom, dok ga Bahreinski zalivom odvaja od konkurentskog Bahreina. Raspolaže jednim od najmoćnijih i najbogatijih investicionih fondova u svijetu. Energija, voda i obrazovanje u zemlji su besplatni.

Velike rezerve prirodnog gasa su locirane kod sjeveroistočne obale Katara. Dokazane rezerve gasa u Kataru su treće po veličini na svijetu, iza Rusije i Irana, i premašuju 870 triliona kubnih stopa.

Ove rezerve, procjenjuje se, dovoljne su za eksploataciju u narednih 200 godina. Ekonomija zemlje je podstaknuta 1991. godine završetkom prve faze razvoja gasnog nalazišta „Sjeverno polje“, a 1996. godine „Katargas“ je počeo da izvozi tečni prirodni gas (LNG) u Japan. Nalazište „Sjeverno polje“ Katar dijeli sa Iranom što uslovljava specifične političke odnose sa ovom zemljom.

Nije lako povući granicu između bogatstva i moći Katara i interesa vladarske porodice Al Tani.

„Cijela država Katar je postala skoro neka vrsta korporacije, sa šeikom kao izvršnim direktorom“, pisali su zapadni mediji o Kataru.

Ovo se odnosilo na šeika Hamada bin Kalifu, oca današnjeg emira Tamima ibn Hamada, ali princip je ostao isti. Svojim mudrim ulaganjem u tečni prirodni gas (LNG), Katar je postao peti najveći svjetski izvoznik svih oblika prirodnog gasa i najveći izvoznik LNG-a sa 31 milionom tona godišnje.

Nasuprot tome, Katar je tek šesnaesti u svijetu po izvozu sirove nafte – iako je to još uvijek značajna količina sirove nafte za malu zemlju. Prirodni gas je, međutim, glavni pokretač ekonomskog uspjeha zemlje.

Sa milijardama koji potiču od izvoza gasa i njegovih ogromnih rezervi u masivnom Sjevernom polju čija će eksploatacija zaći daleko u budućnost, počela je era naizgled neograničenih budžeta potrošnje. Arhitekte i planeri sa Zapada doživjeli su nešto što možda nikada ranije nisu iskusili: njihovi razvojni projekti i prijedlozi često su bivali odbačeni u Kataru ne zato što su bili previše dalekosežni, već zato što nisu bili dovoljno ambiciozni.

Politika Katara

Dinastija Al Tani vladajuća je porodica Katara. Porodica je iz plemena Tamim, koje je migriralo na istok iz centralne Arabije i na poluostrvu Katar postala dominantna vladajuća dinastija sredinom 19. vijeka.

Drugi šeik Katara, Kasim ibn Muhamed, koji je vladao od 1878. do 1913, smatra se osnivačem Katara.

Sedmi šeik, Kalifa ibn Hamad, bio je ključan za dobijanje nezavisnosti Katara od Britanije 1971. i postao je njegov prvi emir. Njegov sin, Hamad ibn Kalifa, svrgnuo ga je 1995. u unutrašnjem državnom udaru, ali bez prolivanja krvi. Hamad je bio taj koji je usmjerio pomjeranje zalivske države od proizvodnje nafte ka razvoju snažne industrije tečnog prirodnog gasa.

Pod Hamadom Katar je krenuo u ogromnu ekspanziju svoje međunarodne uloge. Godine 1996. osnovao je Al Džaziru, uticajnu medijsku kuću sa sjedištem u Dohi, i počeo da repozicionira Katar kao ključnog regionalnog igrača i, preko državnog fonda od 500 milijardi dolara, ogromnog globalnog investitora.

Hamad je abdicirao 2013. u korist svoga sina Tamima ibn Hamada. Ova promjena je pomogla nasljedniku da se izbori sa katarskim susjedima koji proizvode naftu i odredi politički pravac zemlje koja je bila nezavisna od drugih zalivskih dinastija. Porodica Al Tani posebno je velika među vladajućim dinastijama zalivskih država: brojeći na desetine hiljada članova, ona čini većinu katarskih državljana.

Za zemlju otprilike veličine sedmine Srbije, Katar je, zbog svog ogromnog bogatstva gasom i naftom, enormno proširio svoj uticaj u regionu. Politika Katara obilježena je potragom za samostalnošću i specifičnim pristupom, najviše kako bi se izbjegla dominacija u svakom pogledu bogatije i moćnije susjedne Saudijske Arabije koja inače bespogovorno dominira poluostrvom i svim zalivskim monarhijama, izuzev Katara.

Uprkos svojoj maloj geografskoj veličini, Katar se pojavljuje kao relativno veliki igrač u Zalivu, donekle i na račun Saudijske Arabije. Veliki dio politike Katara može se shvatiti kao pokušaj da se ukloni ili smanji percipirana saudijska premoć.

Jedan od razloga zašto se Katar tako rano okrenuo prirodnom gasu nije samo što ima relativno siromašna nalazišta nafte, nego i da bi se udaljio od ekonomije u kojoj je saudijska dominacija zagarantovana. Animozitet Katara i Saudijske Arabije pokazao se svojevremeno i u saudijskoj podršci skoro svakom pokušaju državnog udara protiv prethodnog emira, Hamada bin Kalife.

Jedan primjer katarskog instinkta za samostalnošću i nezavisnošću jeste onaj iz vremena kraja Hladnog rata. Naime, Katar je iznenada priznao SSSR 1. avgusta 1988, samo nekoliko godina prije pada Sovjetskog Saveza. Sjedinjene Države su ostale zatečene ovim potezom da mali odvažni emirat ima drskost da napravi tako direktan izazov kako nadmoći Karterove doktrine, koja je počivala na direktnom američkom miješanju u zalivske zemlje i arapski svijet, tako i glavnom američkom savezniku Saudijskoj Arabiji.

Glavni razlog za ovo izazovno, ali prilično kasno i neblagovremeno priznanje Sovjetskog Saveza od strane Katara, godinu dana prije pada Berlinskog zida, bio je regionalni: Katar je želio da na crnom tržištu nabavi rakete „Stinger“ američke proizvodnje za odbranu svoje granice od Bahreina. SAD su, međutim, slične rakete isporučile Bahreinu, ali ne i Kataru. Vidjevši da su njegovi regionalni interesi ignorisani, Katar se, kao što se dešavalo tokom Hladnog rata, okrenuo SSSR.

Ubrzo po priznanju, SSSR i Katar su razmijenili ambasadore, a kao odgovor na to američki Kongres je zabranio prodaju oružja Kataru. Poruka Katara je bila jasna: zemlja može da bude mali i generalno saveznički partner u očuvanju interesa SAD, ali svoje neposredne regionalne, ekonomske i političke interese uvijek će stavljati na prvo mjesto. Katar je nastavio ovu politiku, generalno podržavajući SAD, ali istovremeno i slijedeći vlastite lokalne interese i kreativne i inovativne spoljnopolitičke inicijative sve do danas.

Katar je tako investirao u Rusiji oko 13 milijardi dolara, od aerodroma u Sankt Peterburgu do kompanije „Rosnjeft“, ali se zbog sukoba u Ukrajini nije povukao iz Rusije.

U islamskom svijetu

Katar je saveznik Muslimanske braće i pobornik učešća, pa i dominacije političkog islama u arapskim državama, bez velikog obzira što velike zemlje poput Egipta i Saudijske Arabije na to gledaju neprijateljski.

Ali, ne samo da je Katar finansirao Hamas, libijske i sirijske pobunjenike i Muslimansko bratstvo u Egiptu, već je održavao odnose i sa Sjedinjenim Državama koje Hamas vide kao terorističku organizaciju, i sa Iranom, koji podržava Asadov režim u Siriji. Katar je tako stekao reputaciju svojeglave male, ali moćne imperije.

Svaka od ovih odluka, naravno, ima svoje racionalno utemeljenje, čak ako je ono i ideološko. Katar, naime predstavlja jedan pol rivalskih ideoloških koncepata unutar zalivskog islama. Katarski islam je suni vahabizam i u tom pogledu nadmeće se sa saudijskom interpretacijom čistog i pravovjernog islama koja je dominantna ne samo u Zalivu nego i u čitavom islamskom svijetu. Izuzev u Kataru.

Rivalske koncepte u Zalivu predstavljaju dvojica uticajnih islamskih šeika: Jusuf al Karadavi i Abdulah bin Baja.

Nadmetanje između Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata povodom značenja i uloge Arapskog proljeća i Zalivske krize, ilustruje odnose između egipatskog šeika Jusufa al Karadavija i katarske kraljevske porodice Al Tani s jedne strane, i između mauritanskog šeika Abdulaha bin Baje i vladarske porodice Abu Dabija i Ujedinjenih Arapskih Emirata, Al Nahjana, s druge. Ovi odnosi sežu decenijama unazad, do ranih 1960-ih i 1970-ih.

Karadavijev i Bin Bajin rivalski projekat ključno su oblikovali konkurentske državne stilove i spoljnu politiku Katara i UAE, otvarajući pitanje kako se uspostavljaju odnosi između muslimanske naučne elite (uleme) i nacionalne države.

Tokom Arapskog proljeća i Zalivske krize, Karadavi i Bin Baja su na važne načine oblikovali suprotstavljene ideologije porodica Al Tani i Al Nahjan. Bin Baja, pripadnik sufi reda snažno ukorijenjen u Egiptu, takođe je predsjednik Savjeta Ujedinjenih Arapskih Emirata za fatvu. Njih dvojica uspjeli su da uspostave Dohu i Abu Dabi kao hegemonističke centre islamskog naučnog autoriteta, pored istorijskih centara kao što su Kairo, Medina ili Kom.

Katarski islam globalnog muftije

Katarski islam oblikovao je egipatski islamski teolog Jusuf al Karadavi koji je preminuo u septembru ove godine. Zvaničnici Katara i Hamasa bili su među hiljadama koji su išli u pogrebnoj povorci uticajnog egipatskog šeika, dok su mu ličnosti iz cijelog muslimanskog svijeta odale počast.

Karadavi, duhovni vođa Muslimanske braće, umro je u Kataru u 96. godini. Bio je među najpoznatijim – i najkontroverznijim – teolozima i javnim intelektualcima u islamskom svijetu. Bio je i jedan je od najsnažnijih glasova unutar islamske uleme koji su javno 2011. godine podržali pobune tokom Arapskog proljeća u Egiptu i širom arapskog svijeta.

Karadavi je boravio u Kataru od 1960-ih pošto kao istaknuti pripadnik tada zabranjene Muslimanske braće nije više mogao da djeluje u Egiptu. Zaputio se u sićušnu zalivsku državu Katar da predaje, a vrlo brzo je njegovo znanje i prijateljstvo potražio šeik Ahmad bin Ali al Tani. Ovaj katarski emir, koji je preminuo 1977. godine, dao je katarsko državljanstvo Kardaviju, koji je postao učitelj i vaspitač katarske vladarske porodice.

Posvetivši se radu u Kataru, šeik se upustio u uticajnu izdavačku djelatnost, a stil kojim je iznosio svoje stavove obezbijedio mu je divljenje generacija muslimana na Zapadu kojima je njegovo pisanje bilo lako razumljivo. Kada je 1996. godine pokrenut kanal Al Džazira, Al Karadavi je dobio sedmičnu emisiju pod nazivom „Šerijat i život“ koja je postala najgledanija emisija u udarnom terminu ove televizije sa više od deset miliona gledalaca širom svijeta.

Karadavi je imao je prilike da proširi svoju karijeru van Katara, ali je u nekoliko navrata odbio vodeću ulogu u Muslimanskom bratstvu u Egiptu. Kao neko ko je lako stupao u kontakt s onim ko bi sjedio za njegovim stolom, koristio je islam da razgovara o svemu, od religije do politike, zapadne demokratije i klimatskih promjena, kao i o izazovima s kojima se suočava muslimanski svijet, uključujući i palestinsko pitanje.

Sve to mu je donijelo titulu „globalnog muftije“. Njegova podrška Arapskom proljeću i protivljenje egipatskom predsjedniku Sisiju navode se kao jedan od razloga za diplomatsku krizu između Dohe i nekoliko arapskih zemalja, koja je 2017. godine dovela do četvorogodišnjeg bojkota Katara. Egipat, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein su Karadavijevu organizaciju Međunarodnu uniju islamskih učenjaka, označili kao „terorističku“, a raskol je okončan tek nakon prošlogodišnjeg samita Zalivskog savjeta.

Drugi, politički stub katarskog uspona bila je vladavina emira Hamada al Tanija od 1995. do 2013. godine.

Kao polaznik britanske vojne akademije „Sandherst“, Hamad al Tani je još kao prestolonasljednik spretno usmjeravao sredstva ka modernizaciji katarske vojne infrastrukture.

Hvaljen kao vojni heroj zbog komandovanja katarskim snagama koje su oslobodile saudijski grad Kafdži tokom rata u Persijskom zalivu 1990-1991, on je brzo stekao prestiž ne samo u Kataru već i u međunarodnoj zajednici.

Puč koji je izveo 1995. svrgnuvši svog oca Kalifu ibn Hamada, počeo je u stvari skoro šest godina ranije, 1989, kada je Hamad podstakao rekonstrukciju kabineta i postavio svoje saveznike na položaje u vlasti.

Još jedna promjena u kabinetu tri godine kasnije dodatno je konsolidovala njegovu poziciju i otežala saveznicima Kalife i Abdalaziza, drugog potencijalnog Kalifinog nasljednika, da učvrste vlast, tako da je nakon završetka rata u Persijskom zalivu Hamad je praktično već imao kontrolu nad zemljom.

Nakon toga, uspješno je smijenio šeika Abdalaziza sa pozicije ministra finansija, da bi ovaj, napustivši Katar sa dosta novca, a zapravo pošto je bio prognan, u Parizu i Njujorku privlačio pažnju kao bogat igrač na tržištu nekretnina.

Sjedinjene Države uvidjele su važnost održavanja snažnog savezništva s Katarom i implicitno su podržavale Hamadovo jačanje, a njegovo iskustvo u „Sandherstu“ i veliko interesovanje za vojsku samo su dali dodatnu snagu njegovoj poziciji. Kao vrhovni vojni komandant i odlikovani ratni heroj imao je više uticaja i kontrole nad oružanim snagama od svog oca.

Pošto je njegov otac Kalifa u nekoliko navrata pokušao da vrati Abdalaziza iz egzila, Hamad je odlučio da djeluje.

Pažljivo je prikupio neophodnu podršku kako unutar porodice Al Tani tako i od drugih istaknutih ljudi Katara, uključujući i vojsku, i kada je Kalifa napustio zemlju i otišao u Ženevu na liječenje, Hamad je naredio tenkovima i oficirima da opkole i zauzmu emirovu palatu. Kroz nekoliko dana, porodica Al Tani i vođe istaknutih katarskih plemena dali su Hamadu svoju „baju“, ili zakletvu vjernosti.

Druga žena šeika Hamada, šeika Moza, dugo je bila najpoznatije lice Katara u svijetu. Ona se za Hamada udala 1977. godine i s njim je dobila sedmoro djece. Njen drugi sin, Tamim ibn Hamad, sada je emir Katara. Prvi sin, Jasin, bio je prestolonasljednik do 2003. kada je Tamim preuzeo njegovo mjesto.

Reklo bi se da istorija Katara nije dramatična, ali samo na prvi pogled. Ona je, kao i istorija svih zalivskih monarhija, puna unutardinastičkih i međuplemenskih borbi, zavjera, sukoba, kompromisa i pomirenja. Sudbina šeike Moze upravo to i ilustruje.

Moza je ćerka Nasera bin Abdulaha Al-Misneda, poznatog katarskog opozicionog aktiviste i šefa plemenskog saveza Al Muhanada Bani Hadžera. Nakon što je 1964. pušten iz zatvora u kome je bio zbog svojih političkih aktivnosti kojima je prkosio politici kasnije svrgnutog emira Ahmada bin Ali Al Tanija, Naser bin Abdulah je odveo cijeli klan Al Muhanada u samonametnuto izgnanstvo u Kuvajt.

Naser se vratio u Katar sa porodicom 1977. godine, kada se njegova ćerka Moza udala za Hamada bin Kalifu al Tanija, tada prestolonasljednika Katara. Tako je Moza postala instrument pomirenja između dvije porodice i dvije rivalske političke orijentacije.

Šeika Moza je najvjerovatnije najbogatija žena na svijetu. Ona posjeduje nekretnine širom svijeta, a 2014. postala je vlasnik Kornvol terasa, najskuplje kuće u Velikoj Birtaniji, nedaleko od Ridžents parka u Londonu, koja je plaćena 120 miliona funti i koja je danas londonska rezidencija njenog sina, emira Tamima bin Hamada al Tanija.

Inače, multimilijarderski vladari Katara su, kako mediji navode, u Britaniji vlasnici „Šarda“, „Harodsa“, Olimpijskog sela, zgrade američke ambasade na Grosvenor skveru, djela Kamden marketa, polovine „Jedan Hajd parka“ u Najtsbridžu, najskupljeg stambenog bloka na svijetu i velikih nekretnina u Čelsiju, kao i 8 odsto Londonske berze… Ukupno posjeduju više Londona, kako mediji navode, nego britanska kraljevska kuća.

Šeika Moza javno se fokusirala na obrazovanje kao sredstvo za širenje katarskog uticaja. Pokrenula je sopstvenu kampanju „Obrazovanje za sve“, sa ciljem da obezbijedi školovanje za 10 miliona djece širom svijeta.

Cijena ove kampanje se procenjuje na milijardu dolara, od čega će Katar platiti trećinu. Polovina budžeta njene fondacije za pomoć u inostranstvu posvećeno je obrazovanju, a veći dio troši se na mjestima koja imaju mali strateški značaj.

Bez obzira na to, mnogi posmatrači pretpostavljaju da je ova kampanja dio katarskog širenja uticaja i igre „meke moći“. Šeika Moza to odbacuje: „Ljudi uvek misle da pomoć iz inostranstva treba da povežete sa nacionalnim interesima onih koji daju novac“, rekla je na jednom samitu o obrazovanju u Dohi. „Da li to treba uvijek da bude tako? Ja ne mislim tako. Ja to vidim kao izraz globalne odgovornosti prema drugima.“

Fudbal i meka moć

Katar je, ipak, svjestan važnosti „meke moći“. „Vidljivost“ – to je jedno od glavnih katarskih pravila. U to ime preduzimaju se veliki poduhvati koji su bili nezamislivi za zalivski i arapski svijet.

A u njih spada i organizovanje Svjetskog prvenstva u fudbalu i izgradnja tehnički najsavremenijih stadiona viđenih do danas u svijetu. Već sada se primjećuje da je Katar u mnogo čemu prevazišao susjedne zemlje, i to baš zahvaljujući ovom mundijalu.

Kada je FIFA 2010. objavila da će Katar biti domaćin Svjetskog prvenstva, fudbalski navijači i sportski stručnjaci su se češali po glavi. Katar, ponavljalo se, nema prave uslove da bude domaćin turnira: klima je prevruća, nema dovoljno stadiona, a zemlja nema nijedan čak ni iole pristojan fudbalski tim.

Bivši predsjednik Fife Sep Blater, koji je prije 12 godina i objavio pobjedničku ponudu Katara, nedavno je sa žaljenjem rekao: „Fudbal i Svjetsko prvenstvo su preveliki za ovu zemlju.“

Na jednom nivou, kao što su neki mediji navode, Svjetsko prvenstvo u Kataru predstavlja sve što nije u redu sa ovakvim megadogađajima: globalne konsultantske kuće, multinacionalne korporacije, vladine agencije, samu Fifu. Pa ipak, ovogodišnji turnir takođe jasno pokazuje da fudbalska igra više nije ekskluzivni domen evropskih država i njihovih nekadašnjih latinoameričkih kolonija.

Katar je htio da pokaže da želi da izađe iz te matrice, pa je 2015. u cilju promocije ovogodišnjeg prvenstva organizovao Svjetsko prvenstvo u fudbalu za siročad.

Na čelu ovog događaja bila je mlada Šeika al Tani, i pored nje njena majka Mešhat, supruga brata Hamada al Tanija. Među ambasadorima prisutnim na ovom prvenstvu bio je i Dragan Bisenić kao počasni ambasador Svjetskog prvenstva u fudbalu za siročad,  zajedno sa brojnim fudbalerima, fudbalskim trenerima i drugim sportistima.

To prvenstvo se održavalo sve do početka pandemije kovida, a danas organizatori ovog događaja iz porodice Al Tani učestvuju i u organizaciji pravog Svjetskog prvenstva.

Fudbal jeste kulturna sila kao nijedna druga. Njegova istorija prevazilazi granice i zauzima srca miliona i na Bliskom istoku. To je nešto na šta se projektuju nade i strahovi, strepnje i težnje. Kako timovi koji predstavljaju 32 nacije budu izlazile na teren u narednih mjesec dana, to će se još jednom pokazati.

(Nezavisne)

CATEGORIES
Share This