Državo, a da ja tebi dam otkaz? Računam, ja te plaćam, ja mogu i da ti dam otkaz. Parazitiraš na mojim parama, porezima i doprinosima.
Kad god ti zafali za pivo, il’ mi smanjiš platu, il’ izmisliš taksu.

Mene ne pitaš ništa, a ja te plaćam.
Pa, gdje to ima?!
Sve sam ti povjerila i platila te da o svemu brineš, a ti si sve što je moglo da se upropasti upropastila.

Povjerim ti zdravstvo, ti ga dovedeš do “molim vas kupite ove lijekove, mi to nemamo u bolnici”. Čeka se na preglede, čeka se na laboratorijske analize, štedi se na dijagnostici, a onoj mučnoj djeci za koju kod nas nema lijeka mi, građani, sakupljamo pare za lečenje. Smanjila si plate ljekarima i sestrama, povećala im birokratiju, samo nešto kucaju i pišu, i – odoše svi u Njemačku! Ko će nas da liječi? I na sve to, ti mi ne daš da biram da li ću zdravstveno osiguranje da plaćam tebi, ili nekome kome ja hoću! Nikad više raka, nikad više psihički oboljelih, a ti brojiš zamjenike pomoćnika savjetnika predsjednika i hvališ se koliko ti je njih došlo na rakiju,

Povjerila sam ti školstvo i uništila si ga začas! Izmišljaš jedne predmete, ukidaš druge, više se ne zna ko pije, a ko plaća. Tjeraš školu da đacima pokaže kako loši postupci nemaju posljedice, a poslije za sve grdiš prosvjetne radnike. Pored živih prosvjetnih radnika, ti zoveš neke nevladine organizacije da nam uređuju obrazovanje. Udžbenici nikad gori, nastavni programi nikad haotičniji, nastavnici nikad manje motivisani, a nikad opterećeniji glupostima koje moraju da rade, a koje nikakvu korist ne donose.

Povjerila sam ti svoju starost, a ti si moje pare uplaćene u penzioni fond proćerdala, pa me sada tjeraš da radim i kada budem imala 65 godina.
Kako? Šta da radim sa 65 godina (a možda i 67), u učionici sa 30 pubertetlija? Pri tom mi ne daš da sama biram u koji ću penzioni fond da uplaćujem svoje rođene pare.

Dam ti da brineš o mojoj bezbjednosti, a ti napraviš vašar! Opljačkaju mi kuću, ti ne nađeš lopova. Dileri šetaju oko škola, ali nema para za dovoljno školskih policajaca. Ludaci se ubijaju po ulicama, a ti saopštiš da je počinilac zločina od ranije poznat policiji. Najveći lopovi dižu novi sprat na vili i uvoze peti auto u garažu, a ti maltretiraš babe što prodaju lubenice. Sad su ti što su od ranije poznati policiji počeli i decu da ubijaju!

O čemu ti brineš uopšte?!
Tebi platim da vodiš računa o tome da šta kupim u prodavnici da jedem, stvarno bude hrana, a ti dozvoliš da jedem ono što su druge države odbacile kao škart! I time da hranim dijete! Više otrova kupim nedjeljno u samoposluzi, nego što su sve Bordžije potrošile za života.

Dam ti da brineš o pravdi, a ti se ne potrudiš ni da u rječniku provjeriš šta ta reč znači! Poštenom čovjeku je teže pravdu da istera, nego da se sam sahrani o svom trošku, kad mu vrijeme nije. Pre će smrt, nego presuda.

Lijepo ti dam etar na čuvanje i kažem ti da su frekvencije javno dobro, a ti dozvoliš da po cio dan slušam onog što ga trovala tazbina, pa od posljedica umislio da je pismen. Po sto puta na dan priča da je neko isprdak, ološ, dripac, alkoholno ušljikana buzdovančina, stoka, pijandura, umobolni, retardirani, prljava kratkonoga smrdibuba koja bazdi na švarglu, što se ne kupa, nego se zapire, puvonjak, tronjara, snajka, pobegulja… I dio o “mobilnom koji se nosi u gaćama da bi tamo bar nešto proradilo”, isto smo morali da slušamo i to u vestima.
Samo da naglasim da je ovo bila kolekcija iz četiri otvorena pisma, koja sam zbog tebe, državo, morala da pročitam i slušam po sto puta.

Dam ti moje pare da mi urediš oblasti zbog kojih država inače i postoji, a ti Cici daš pet hiljada evra svakog meseca, a Dani šest. Pa da li si ti normalna?! Jesi li me pitala pre nego što si im dala moje pare? A ovamo sve više samoubistava, jer ljudi više ne mogu ovako da žive. Pa i starci su počeli da se ubijaju, sram da te bude!

Dam ti pare da me predstavljaš po svijetu, a ti postaviš starlete po konzulatima, i šalješ ovog tvog predstavnika da pijan peva po banketima.

I još nešto!
Htjela sam da za moje pare o struji, vodi, putevima, željeznici, bezbjednosti i svemu ostalom što se tiče svih nas, brinu najbolji menadžeri, najkvalitetniji stručnjaci, oni što su bili najbolji studenti i radnici, a ne neki tamo keramičari, stručnjaci za kafu i pečenje, vazduplohovi i kolutači očima sa po dva cilindra u svakom oku!

Htjela sam da za moje pare budeš takva da najbolji studenti prvi nađu posao, a ne avionsku kartu u jednom smeru. I da prvi dobije subvencije najvredniji seljak, a ne onaj kog je Pera iz mjesne zajednice na partijskom sastanku preporučio. I da se ne asfaltira prvo Đokin sokak jer je Đoka neki đoka u partiji, a da ja lomim noge po ispucalim trotoarima.

Najviše ti zameram što me svakog dana praviš ludom.

Bar da muljaš i ćutiš, pa i nekako! A ti zapela – te neradnik sam, te lenja sam, te oću da radim da bih živjela, a ti bi da živim da bih radila, te spavam i kad svane.

Državo, nisi pokvarila samo ono čega se nisi dočepala!

Ja te ne bih više plaćala, ako može.
Ja bih da ti dam otkaz, a ako se i drugi dosjete, osta ti bez posla!
Jedino za šta mogu da te pohvalim jeste to što si sama shvatila da si bolesna i nesposobna, ali ti mnogo zamjeram što si onda našla belosvijetske staratelje da rade tvoj posao kako oni hoće, pa sad moram i njih da plaćam. Bolje bi bilo da si otišla na liječenje. Eto, još bih samo za tvoje liječenje dobrovoljno dala moje rođene pare.

P.S. Ne, neću nigdje da idem. Meni je ovde mesto, ali tebi takvoj nije.

Ljubinka N.