Niški ljekari Dragoslav Bošković i Miladin Radovanović, koji su sa ljekarom iz Bugarske Mihailom Nikolovim Odbrambeno-otadžbinski rat u Republici Srpskoj proveli kao dobrovoljci na hercegovačkom ratištu, posjetili su ponovo Hercegovinu i prisjetili se svojih ratnih dana.

Oni su na Boračkom jezeru kod Konjica u junu 1992. godine osnovali ratnu bolnicu u prostorijama nekadašnjeg hotela “Borašnica” i tu proveli cio rat, jer su to, kako kaže doktor Bošković, smatrali svojom ljudskom i ljekarskom etikom, ali i patriotizmom.

“Mi smo u hotelu ‘Borašnica’ lečili sve, od prehlada i gripa, bilo da su u pitanju meštani ili borci, do najtežih ranjenika, koje smo, naravno, nakon ukazane prve medicinske pomoći slali dalje prema kliničkim centrima i tako delovali od 1992. do 1995. godine”, prisjeća se doktor Bošković, koji je kao specijalista sportske medicine došao u bolnicu na Borke, gdje je usavršio ratnu hirurgiju, iako je nikada nije zvanično specijalizovao.

Kaže da se kao sada sjeća te bolnice, na kojoj je i bilo napisano: “Prva ratna bolnica Niš Hercegovačkog korpusa”, te da su u njoj radili bez prekida godinu dana, a onda, povlačenjem JNA sa ovih prostora, niški ljekari su zvanično sa Jugoslovenskom armijom morali napustiti Hercegovinu, ali su svakih dva mjeseca nastavili dolaziti sve do 1995. godine.

Kroz Prvu ratnu bolnicu na Boračkom jezeru je, kaže doktor Bošković, prošlo četrdesetak tehničara i medicinskih sestara i svi oni su saosjećali sa srpskim narodom Konjica i toliko ga zavoljeli da su, prema svjedočenju doktora Boškovića, i sami na Borcima bili do posljednjeg Srbina mještanina.

“Sećam se jasno i svakog detalja te zime 1995. godine, kada smo mi, medicinsko osoblje, morali da napustimo našu bolnicu i stegnuta srca se sa svojim narodom povukli u onoj koloni koja je otišla prema Višegradu, tugujući i plačući s njima”, prisjeća se dalje doktor Bošković, napominjući da i danas često ode u Višegrad, jer mu je tamo ostao veliki broj prijatelja sa Boraka.

Kaže da i kada bi htjeli, ne bi mogli zaboraviti prijateljstva iz Hercegovine, na šta ih redovno podsjeća Zoran Pologoš, predsjednik Udruženja Konjičana, koji je niškim ljekarima neizmjerno zahvalan.

“Niški ljekari su spasili i moj život kada sam 19. aprila 1993. ranjen u selu Bijela, kod Konjica, prilikom izvlačenja svoga druga iz minskog polja, što nikada neću zaboraviti, i dok sam živ – moji će spasioci ostati moji prijatelji”, prisjetio se i Zoran Pologoš.

Doprinos novinara Tomislava Santrača

Hercegovinu je sa niškim ljekarima posjetio i novinar Tomislav Santrač, koji je takođe dao nemjerljiv doprinos u borbi konjičkih Srba, o čemu svjedoči i Zoran Pologoš.

“On je dao nemjerljiv doprinos svojim dokumentarnim filmovima i brojnim tekstovima o Srbima iz Konjica i o našoj borbi”, kazao je Pologoš.

(Nezavisne novine)