Ne postoji nikakvo opravdanje za neefikasnost institucija, prije svega Okružnog tužilaštva Banja Luka i MUP-a RS, u slučaju ubistva Davida Dragičević. I tačka.

Da je rasvijetljeno kako je ovaj nesrećni mladić stradao i da su odgovorni pohapšeni ili bar otkriveni ne bi bilo ni Pravde za Davida, ni svakodnevnih vapaja sa Trga Krajine, ni nemilih scena na istom tom trgu 25. decembra, ni bruke i sramote 30. decembra, ni privođenja, a potom bjekstva u Austriju Davora Dragičevića, ni paljenja svijeća u porti hrama Hrista Spasitelja…

Ne bi bilo ništa od toga i zato nema opravdanja za propuste i neefikasnost pomenutih institucija. I to je suština cijele priče. Ali nije cijela priča.

Koliko god bilo „nepopularno“ to reći i izvrgnuti se opasnosti da će vas razvlačiti po društvenim mrežama i nazivati pogrdnim imenima, nema opravdanja ni za neke stvari koje su činili ili čine Davor Dragičević i pokret Pravda za Davida. Uprkos ogromnom pijetetu prema gubitku sina s kojim se nosi, a koji većina ljudi i danas gaji, Davor je svojim pojedinim potezima izgubio ogromnu podršku koju je imao na početku svoje borbe.

Veliki broj onih koji su ga ispočetka podržavali u njegovoj borbi za istinu i pravdu i sve ono što je radio pravdali ili komentarisali riječima „čovjeku je ubijeno dijete“, kako je vrijeme odmicalo sve više su počeli da prebacuju kanal kada je počinjalo Davorovo uključenje sa Trga Krajine i njegovo urlanje u mikrofon. Bol izazvan gubitkom djeteta predstavlja opravdanje za njegovo ponašanje, ali ipak je mnogo ljudi koji nisu blagonaklono gledali na Davorove psovke i prijetnje, a niko nije opravdavao njegovo spominjanje tuđe djece i kletve o zatiranju sjemena.

Prosta je činjenica da cjelokupna javnost ili bar njen veći, zdraviji i normalniji dio više od godinu dana čeka istinu i pravdu za Davida, ali čeka i da Davor konačno kaže i pokaže dokaze za svakodnevne direktne optužbe i upiranje prstom u „ubice“.

„Zašto više ne iznese dokaze i ne kaže ko mu je ubio dijete, ja kad bih imao dokaze i da znam ko mi je ubio dijete, pa ja bih rekao, pa taman poginuo odmah poslije toga“, sve su češći komentari onih koji Davora bezrezervno podržavaju, ali i onih koji ne gledaju blagonaklono na njegovu borbu za istinu i pravdu i koji navedenu rečenicu izgovaraju sa priličnom dozom cinizma. Uprkos cinizmu, to pitanje je potpuno smisleno, jer ako ne kaže kakve dokaze ima za svoje tvrdnje, Davoru ostaju da i dalje postavlja pitanja na koja su, nažalost, nadležni gluvi i slijepi, ali nema pravo ni u koga da upire prstom i poimenice optužuje za ubistvo svoga sina?!

Pored toga, još jedno pitanje, ako ne i ključno, a koje niko glasno ne postavlja je: Zašto je David ubijen? Svaki ozbiljan kriminalistički inspektor će vam reći da je otkrivanje motiva pola posla do rasvjetljivanja zločina?! Nemoj da neko pomisli da se traženjem motiva pokušava opravdati zločin, jer nikakvo opravdanje, niti olakšavajuća okolnost za ubistvo ne postoji. Jedini cilj traženja motiva je što bi se time suzio krug osumnjičenih, a time bilo korak bliže ka počiniocima i/li naredbodavcima. I toliko o zamjerkama na račun Pravde za Davida.

S druge strane, valja ponoviti da je za nastanak fenomena Pravda za Davida direktno odgovoran sada već bivši načelnik Uprave za organizovani i teški kriminalitet MUP-a RS Darko Ilić koji je na konferenciji za medije 26. marta prošle godine, suprotno osnovnim pravilima profesije, žestoko kriminalizovao žrtvu optuživši pokojnog Davida da je drogiran opljačkao kuću u ulici Velibora Janjetovića i potom pao u rijeku Crkvenu, karakterišući stradanje kao zadesnu smrt.

Kasnije je vještačenjem dokazano da David nije bio pod uticajem nikakvih narkotika, da ne postoje čvrsti dokazi da je uopšte bio u opljačkanoj kući, a tužilaštvo je pod pritiskom javnosti i grupe Pravda za Davida potvrdilo da nije riječ o zadesnoj smrti, već o ubistvu. Dakle, sve suprotno od onoga što je tvrdio Ilić, zbog čega sporna konferencija za novinare u stvari i predstavlja ugaoni kamen od koga je počelo stvaranje pokreta Pravda za Davida.

Bez ulaska u sagu sa snimcima nadzornih kamera sa ovog ili onog objekta i evidentne propuste u istrazi o kojima su napisani tomovi teksta, postoje još dvije situacije koje naoko nemaju veze sa slučajem Dragičević, a koje u stvari dodatno podgrijavaju sumnju u rad istražnih organa, prije svega policije.

Prva je hapšenje braće Bogdana i Boška Diljevića sa Manjače početkom juna prošle godine zbog sumnje da su u julu 2014. godine ubili svog komšiju i poznanika Bojana Koprenu kome se od tada gubi svaki trag. Nakon što iz MUP-a nisu podastrli opipljive dokaze za njihovu odgovornost, tužilac je odbila da im odredi pritvor i braća su puštena na slobodu.

Druga situacija je hapšenje policajca Gorana Jeličića iz Kozarske Dubice koji se od 1. novembra nalazi u pritvoru zbog optužbi da je prije više od 13 godina, tačnije u avgustu 2005. godine svirepo ubio svoju sugrađanku Irenu Predojević.

Zašto ove dvije situacije podgrijavaju sumnju u rad policije u predmetu Dragičević?! Zato što se teško oteti utisku da ti potezi policije iz kojih su proizašli naslovi poput„Nakon četiri godine rasvijetljeno ubistvo Bojana Koprene“ i „Policajac uhapšen za ubistvo Irene Predojević počinjeno prije 13 godina“ nisu imali za cilj da pošalju poruku tipa „evo vidite da policija i tužilaštvo rade svoj posao, riješili smo dva slučaja poslije četiri i poslije 13 godina, riješićemo i slučaj Dragičević i nema potreba ni za kakvim okupljanjima na Trgu Krajine, jer niko ne štiti ubice“.

Takvi potezi samo su izazivali dodatno nepovjerenje u institucije i generisali problem koji tek treba da eskalira. A eskaliraće ako Davidovi roditelji i Pravda za Davida ne budu vjerovali dokazima o Davidovom stradanju. Drugim riječima, oni nemaju više nikakvo povjerenje u pravosuđe i policiju i čak i da te institucije predoče nepobitne dokaze o Davidovom ubistvu, Davoru i Pravdi za Davida ti dokazi neće biti validni i vjerodostojni i tražiće dokaze i potvrdu za „svoju“ istinu i za ono u što oni vjeruju.

I nije baš da im se može zamjeriti na takvom stavu, jer i najveće apologete aktuelne vlasti u dnu duše kriju bojazan da se iza Davidovog ubistva ili prikrivanja počinilaca sasvim izvjesno krije, ne cijeli MUP RS, ali pojedinci svakako. Na kraju krajeva, tužilaštvo je potvrdilo da za to postoji više dokaza nego za tvrdnje pripejd savjetnika i kupovnih analitičara da je u Srpskoj u toku obojena revolucija.

Elem, odgovorite na pitanje ko je ubio Davida i boja će sama spasti. Onda će vam se možda oprostiti i prekršajne prijave koje ste pisali zbog narušavanja javnog reda i mira na Trgu Krajine, a neće vam se zamjeriti ni ako pokrenete istragu o „famoznim“ milionima na računima Davora i Suzane Dragičević. Samo nemojte tjerati Srbe iz crkvene porte, jer za to ne postoji nikakvo opravdanje. Čak ni ako to sama crkva od vas zatraži. A ako zatraži, Bog će joj oprostiti, jer ne zna šta radi. Amin!