„Sud autističnog tinejdžera vratio u školsku klupu, Slavko Mršević će maturu proslaviti sa vršnjacima.“ Ovaj naslov je obradovao sve koji su pratili sagu sa autističnim mladićem iz Rudog kome je poslije tri godine omogućeno da prisustvuje nastavi u Srednjoškolskom centru Rudo.

Cijela saga je počela nakon prvog polugodišta školske 2015/2016. godine kada je Slavko izbačen iz škole i onemogućen mu je nastavak školovanja. Tadašnje rukovodstvo škole nije uvažilo ni nalaze stručne komisije, ni preporuke Republičkog pedagoškog zavoda RS i Ombudsmana za djecu i za ljudska prava, kao ni peticiju Slavkovih vršnjaka. NJegovi roditelji su podnijeli tužbu zbog kršenja Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju i od tada su samo pojedini mediji pred početak svake školske godine podsjećali na Slavkovu sudbinu.

Poslije pune tri godine ili preciznije 25. marta ove godine Osnovni sud u Višegradu donio je presudu po kojoj su Srednjoškolski centar Rudo i Ministarstvo prosvjete RS prekršili zakon i prava Slavko Mrševića, te je naloženo njegovo vraćanje u školske klupe. Potom je prvo Školski odbor u skladu sa presudom donio odluku da se Slavko od početka aprila priključi svom razredu kao posmatrač, bez ocjenjivanja, uz prisustvo personalnog stručnog asistenta koga će angažovati njegovi roditelji.

Nastavak drame je uslijedio kada je ministarstvo poništilo odluku Školskog odbora uz obrazloženje da nije u skladu sa Zakonom o srednjem obrazovanju i vaspitanju. Na kraju je pod pritiskom javnosti resorna ministarka Natalija Trivić odobrila Slavku da polaže razredni ispit za prvi razred i dala mu saglasnost da prisustvuje nastavi sa svojim bivšim odjeljenjem u četvrtom razredu uz pratnju asistenta, kao i da na kraju školske godine sa svojim vršnjacima proslavi maturu.

Elem, u cijeloj sagi potpuno nezasluženo je ispod radara javnosti i medija prošla jedna veoma bitna činjenica. A to je da je Osnovni sud u Višegradu tek nakon što su prošle pune tri jebene godine donio presudu u Slavkovu korist. Za to vrijeme su Slavkovi školski drugovi završili i prvi i drugi i treći i pola četvrtog razreda, a sud je tek tada presudio da su njegova prava prekršena i da on može da nastavi školovanje. Šta da nastavi? Da u 19 godini sjedne u klupu sa petnaestogodišnjacima?! Kako je moguće tako nešto i zašto se presude u ovakvim predmetima ne donose u razumnom roku zbog posljedica koje izazivaju?!

Odgovor je jednostavan. Nije Slavko autističan, mi smo nepregledani. A presuda nije pravosnažna.